970

Predsjednica za po doma i predsjednica za po vani

Tihomir Ponoš, kolumna za ''Novi list''

Pri kraju njenog petogodišnjeg mandata, u osvit predsjedničkih izbora na kojima će pokušati dobiti još jedan petogodišnji predsjednički mandat, Kolinda Grabar-Kitarović je sigurno ostvarila barem jedan dio te rečenice iz svoga govora izgovorenog 15. veljače 2015. Hrvatska je doista bogata zemlja jer ima dvije predsjednice, jednu za po doma, drugu za po vani

Kolinda Grabar-Kitarović je u svom govoru održanom na dan kada je položila presjedničku prisegu kazala »Hrvatska će biti bogata zemlja, jer ne postoji nijedan razlog da to ne bude«.

Pri kraju njenog petogodišnjeg mandata, u osvit predsjedničkih izbora na kojima će pokušati dobiti još jedan petogodišnji predsjednički mandat, Kolinda Grabar-Kitarović je sigurno ostvarila barem jedan dio te rečenice iz svoga govora izgovorenog 15. veljače 2015. Hrvatska je doista bogata zemlja jer ima dvije predsjednice, jednu za po doma, drugu za po vani.

Predsjednica Grabar-Kitarović obično pazi što priča čim pređe granicu Hrvatske (dobro, nedavno u Izraelu je možda malo manje pazila) i to je demonstrirala i u Varšavi gdje je obilježena 80. godišnjica izbijanja Drugog svjetskog rata.

S obzirom da joj je itekako stalo do brendiranja Hrvatske u svijetu, a s obzirom da je antifašizam u svijetu još uvijek koliko-toliko kurentna roba (iako mnogo manje nego nekad) kazala je da je »hrvatski narod razmjerno broju stanovnika najviše pridonio antifašističkoj borbi u Europi, u kojoj je aktivno sudjelovalo više od pola milijuna hrvatskih građana«.

Ta rečenica i nije baš najjasnija, ali dogodi se to. Naime, u prvom dijelu rečenice spominje »hrvatski narod«, u drugome, u kojem spominje i brojku »hrvatskih građana«, a to već i ne moraju nužno biti sve sami etnički Hrvati, dapače bilo je među njima u Hrvatskoj itekako mnogo Srba.

No, ti detalji nisu esencijalni za ovaj tekst, za ovaj tekst je esencijalna priča o dvije predsjednice. U Varšavi Hrvatsku brendira kao antifašističku velesilu, u Hrvatskoj joj do antifašizma jedva da je i stalo.

Vidi se to već iz formalnih i simboličkih gesti. Šumu Brezovica nadomak Siska u kojoj se svakog 22. lipnja slavi (iako je s obzirom na ono što se tog datuma događa u Hrvatskoj glagol »slaviti« preambiciozan) Dan antifašističke borbe, Kolinda ne pohodi.

Kolinda Grabar-Kitarović kao predsjednica u Brezovici je bila 2015. godine i nakon toga više nikad. Niti ide u Brezovicu, niti se osvrće na to što tamo ne idu ni predsjednik Vlade ni predsjednik Sabora. U Hrvatskoj svakoga 22. lipnja svi ti antifašistički junaci nikom ponikoše i u crnu zemlju propadoše.

Pohvaliti antifašističku borbu, brendirati Hrvatsku kao antifašističku velesilu, znači, makar se to i ne izreklo, pohvaliti i one koji su tu i takvu antifašističku borbu vodili.

A to su bili, eto baš komunisti, eto baš ljevičari koji su ispravljali grijehe (uz to, istina, i čineći nove) desničara, onih koji se zovu ustašama, pa su, uza sve ostalo, omogućili »Hajduku«, »Rijeci« i »Istri« da nogomet igraju u Hrvatskoj nogometnoj ligi.

Dakle, da nije bilo Josipa Broza Tita na jugoslavenskoj razini, a Rade Končara, Vladimira Bakarića i Andrije Hebranga na hrvatskoj razini čime bi se to Grabar-Kitarović u svijetu dičila i čega bi se to na domaćem terenu stidjela?

Osim antifašističke predsjednice za po doma i za po vani, postoji i logorska predsjednica za po doma i za po vani. Početkom 2016. godine Kolinda Grabar-Kitarović bila je u Auschwitzu na obilježavanju obljetnice oslobođenja tog nacističkog logora.

U Auschwitzu je kazala da »čovječanstvo mora učiniti sve što je u njegovoj moći da iskorijeni zlo koje ljude tjera na onakva djela kakva su se dogodila na ovom mjestu«. I nije to bilo sve što je predsjednica u Auschwitzu kazala i ne može se reći da je išta što je kazala tog siječnja 2016. godine bilo pogrešno.

Međutim, predsjednica na domaćem terenu tako ne zbori. U Jasenovac je išla potajice, izbjegla službenu komemoraciju pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora, nije progovorila ni riječi, a u knjigu dojmova JUSP-a Jasenovac napisala je nešto što bi bilo bolje da nije napisala; nije uspjela navesti ni žrtve, ni počinitelja, ni spomenuti nekakve Srbe, Rome, Židove, antifašiste, ni napisati slova o nekakvim ustašama i njihovu režimu, a zapisano je zapamćeno po tome što je »bezpridržajno osudila« sve i svakoga, i nije imenovala nikoga.

Predsjednica u Jasenovcu i o Jasenovcu šuti na domaćem terenu, na domaćem terenu joj ništa nije jasno o »za dom spremni«, malo je to stari hrvatski pozdrav, malo je ustaški, Antu Pavelića malo relativizira, ali ne i kada dođu moćni stranci.

Kada se ustašenje u Hrvatskoj 2016. godine razularilo i kada je u jeku svega toga u Hrvatsku došao Nicolas Dean, posebni izaslanik State Departmenta za pitanje holokausta, predsjednica je (nakon sastanka s Deanom) izjavila da je »NDH bila najmanje nezavisna i najmanje je štitila interese hrvatskog naroda, a ustaški režim bio je zločinački režim«.

Nakon toga je otputovala u službeni posjet Izraelu i u Yad Vashemu govorila o »kolaboracionističkom ustaškom režimu«. Prilikom ovogodišnjeg posjeta Yad Vashemu spominjanje ustaša je izostalo, baš kao i NDH, bilo je tuge zbog žrtava holokausta.

I tako to s predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović ide u paketu već petu godinu. I neka svatko sam za sebe odluči koja je Grabar-Kitarović prava, ona domaća ili ona inozemna, što je njeno pravo domoljublje? U svakom slučaju vrijedi ono što je kazala u inauguralnom govoru 15. veljače 2015. godine – »domoljublje nije samo nacionalni dres ili šal oko vrata kada nastupaju naši sportaši«.