970

Krunica oko vrata kao garota za narode Balkana

Nenad Bunjac, tekst za portal tacno.net

Jedini sigurna progresija, odnosno regresija, je put Hrvatske u kal i mulj dna, u naručje različitih radikalnih katoličkih udruga poput “Vigilare” ili “Opus dei” koje sad već otvoreno traže strateški važne resore u državnim institucijama. Bolna krunica oko vrata kao garota za narode Balkana.

U SAD postoji društveno poželjan standard popularno zvan WASP (white anglo saxon protestant) koji po naravi uživa benefite nedostupne Hispano ili Afroamerikancima i predstavlja korijen bjelačke rasne supremacije. Pojednostavljeno rečeno, poslodavci, studiji ili sportski klubovi rađe će angažirati prosječnog bijelca protestantske vjere nego li vrhunski obrazovanog muslimana tamnije puti. Prešutno, ali širom rašireno pravilo koje samo formalno podržava načela političke korektnosti.

U Hrvatskoj ubrzano se širi društveni standard – nomen est omen – pod sjenkom krilatice WC (white catholic) koji se u različitim verzijama održava kao politički mit nekoliko stoljeća, od “antemurale cristianitatis” (predziđa kršćanstva) pa do preuveličavanja važnosti granične linije Šengenske zone koja se u Hrvatskoj jednako pogrešno ili preuveličano tumači kao kulturološka crta Europe i Orijenta / Bliskog istoka. Tako zamišljena Hrvatska je nacionalno homogena, heteroseksualna, kršćanski militantna, politički uniformirana i kulturološki standardizirana.

Svježi primjer hrvatskog poimanja europskih vrijednosti, prikladno je izrazila prva tajnica veleposlanstva RH u Berlinu Elizabeta Mađarević koja je, ničim izazvana, ispalila kako je za Hrvatsku jedino prihvatljiva “Europa čistih bijelaca tradicionalnih kršćanskih vrijednosti” i unatoč pozivu u službeni Zagreb na diplomatske konzultacije, drčevito izjavila kako “ostaje pri svojim stavovima.” Naravno, kasnije se posula pepelom i izjavila kako joj je “FB profil hakiran”, iako bi si većina hakera koje poznam rađe pucala u koljeno nego bavila njezinim rasističkim stavovima.

A zašto i ne bi, kad njezin izravan nalogodavac, predsjednica Kolinda Grabar Kitarević, sveudilj se trudi od Hrvatske stvoriti ”katoličku džamahiriju” kako je to svojedobno precizno definirao ex hrvatski predsjednik Ivo Josipović.

I sad je Bosna zemlja čudnovatih ljudi s militantnim tumačenjem islama, a mi smo kao napredno kršćansko cvijeće? C’mon.

NEMA GOSPE BEZ KOLINDE

Argumenti tog nakaradnog doživljaja Europe i hrvatskog značaja unutar asocijacije, slažu se kao cjepanice pred zimu. Nakon što je KGK posjetila sva Marijanska svetišta od Grenlanda do Tasmanije – nema majci Gospe bez Kolinde – u programatskom duhu latentne antibosanske vanjske politike posjetila i je malobrojnu hrvatsku zajednicu u Komušinama, zadnja pošta Teslić u Republici Srpskoj, podjednako mirno slušajući misu kardinala Vinka Puljića kao i Dodikovo “NE svakoj političkoj inicijativi koja BIH vodi prema euroatlantskim integracijama”. Činjenica da time krši proklamirane i službene smjernice hrvatske vanjske politike u vidu “podrške zemljama u regiji u pristupnim pregovorima EU i NATO”, očito je nimalo ne uzbuđuje.

I ostaje ona tako pri svojim stavovima kakvi god da jesu, a obzirom na brzinu i učestalost kojim ih mijenja, predsjednica Kitarović nastavlja tradiciju najzagonetnije figure u balkanskom političkom kozmogoniju. I ne, nije to kompliment.

JEDINO ŠTO JE PROGRESIVNO U HRVATSKOJ JE PUT PREMA DNU

Postoji jedna fotografija prilikom misnog slavlja Vele Gospe, u kojoj predsjednik hrvatskog Sabora i kršni vitez Željko Reiner skrušeno gleda u nebesa, molećivo sklopljenih ruku, na rubu vjerskog orgazma dok ga premijer Andrej Plenković podsmješljivo promatra i vjerojatno se pita “a koji kurac je pak njemu?”. Iako me na osobnom planu iritira do boli, moram odati priznanje premijeru Plenkoviću na strpljenju jer takvu količinu budala treba “hendlati” na svakodnevnoj bazi.

No, osnovni problem počiva na činjenici da ta nazadna Hrvatska koja ne podnosi drugu boju kože, seksualne izbore, različitu intelektualnost i svjetonazore, nek moli drugu vjeru i kulturu, ima snažnu podršku državnih institucija i Katoličke crkve koji predstavljaju “većinsku volju naroda”. I premijer i predsjednica doslovno se natječu tko će prije ovladati prostorom hrvatske desnice za koju su iz nekog razloga odlučili da je ključ političkog oporavka HDZ-a i potencijalne pobjede KGK na predsjedničkim izborima.

A tematska platforma je poznata; red revitalizacije NDH “dogodile su se neke fatalne pogreške” (desilo se dite?), red protusrpske retorike koja se nerijetko prelije na sužavanje manjinskih prava, red militantnog islama koji prijeti “najdužoj europskoj granici između Hrvatske i BIH” i to sve predstavljeno u najradikalnijim medjima hrvatske desnice.

Od takve hrvatske politike ne valja očekivati ništa dobro. Recimo, hrvatska službena javnost šutke je prešla preko činjenice da je radikalna kršćanska udruga “U ime obitelji” zatražila povlačenje predmeta informatike iz osnovnih i srednjih škola jer omogućuje “uvid u beznađe i kaos modernog svijeta”. Hellou, u 21. stoljeću, u razdoblju ubrzanog razvoja digitalnog doba, oni doslovno mlade populacije guraju u neznanje i glupost, očito kao temeljni preuvjet pravovjerništva. Usto, kad pogledate da se i nacionalistički cajkaš Miroslav Škoro nudi Crkvi kao politička alternativa HDZ-u, dođe mi da se žlicom ranim.

Jedini sigurna progresija, odnosno regresija, je put Hrvatske u kal i mulj dna, u naručje različitih radikalnih katoličkih udruga poput “Vigilare” ili “Opus dei” koje sad već otvoreno traže strateški važne resore u državnim institucijama. Bolna krunica oko vrata kao garota za narode Balkana.

Veli belgijsko francuski pjesnik Henry Michaux: “Vjera je nepoderiv potplat za onog koji ne napreduje.” Amen.