970

BORIS DEŽULOVIĆ - Poglavnik na kaminu

Boris Dežulović, kolumna za portal N1

Može li se za osobu koja drži sliku ratnog zločinca i nacističkog poglavnika reći da je debil?

Ne nužno. Izuzmemo li a) kolekcionare, b) povjesničare ili c) istraživače, a na njih očito nismo ni mislili – sliku ratnog zločinca i nacističkog poglavnika osim d) debila može držati još, recimo, i e) preživjeli bivši nacist s viškom sentimenta, f) član obitelji bivšeg nacista s viškom sentimenta, g) aktivni neonacist, h) simpatizer nacističkog pokreta, ili jednostavno kakav i) nedorasli golomozgi tinejdžer pod pogubnim utjecajem suvremenih nacističkih influencera. To što su osobe od e) do i) nacisti, rodbina ili simpatizeri, ne čini ih samo po sebi debilima, pa ih debilima ne čini ni samo činjenica da drže sliku ratnog zločinca i nacističkog poglavnika.

Vrlo dobro. Može li se, međutim, debilom nazvati osoba koja sliku ratnog zločinca i nacističkog poglavnika drži istaknutu u svojoj kući?

Ne nužno čak ni tada. Preživjeli bivši nacist ili član njegove obitelji sliku ratnog zločinca i nacističkog poglavnika iznad kreveta može držati upravo kao mjeru onog viška privatnog nacističkog sentimenta, a kakav aktivni neonacist, simpatizer nacističkog pokreta ili nedorasli golomozgi tinejdžer stavit će je iznad radnog stola, ili na zid svoje dječje sobe, kao točnu mjeru svoje intelektualne ili društvene zrelosti. Takav teoretski može biti debil, najčešće i jest, ali – rekoh – ne mora.

Može li se onda debilom nazvati osoba koja sliku ratnog zločinca i nacističkog poglavnika u svojoj kući drži na vidnom mjestu, recimo u dnevnoj sobi ili blagovaonici?

Zapravo, ne čak ni tada. Dnevna soba ili blagovaonica javni su prostori unutar privatnog, teritoriji kontrolirane socijalne interakcije, pa slika ratnog zločinca i nacističkog poglavnika na vidnom mjestu kod preživjelog bivšeg nacista ili člana njegove obitelji, kakvog aktivnog neonacista, simpatizera nacističkog pokreta ili nedoraslog golomozgog tinejdžera, u dnevnoj sobi ili blagovaonici - u prostoru dakle dijaloga sa žiteljima vlastite privatne javnosti - označava tek jasnu identifikaciju i pripadnost plemenu. Da, ponekad jasnu identifikaciju pripadnosti plemenu debila, ali i dalje ne nužno: tu stvar može biti čak, recimo, i pragmatična.

Može li se debilom u tom smislu nazvati onda osoba koja sliku ratnog zločinca i nacističkog poglavnika u privatno-javnom prostoru svoje kuće drži na onoj vrsti vidnog mjesta koje je malograđanskim društvenim konvencijama predviđeno za fotografije članova najuže obitelji, na primjer iznad kamina?

Teoretski može, ali sa statističkom marginom greške koja bi nas mogla odvesti u krivom pravcu. Ako slika ratnog zločinca i nacističkog poglavnika na vidnom mjestu kod preživjelog bivšeg nacista ili člana njegove obitelji, kakvog aktivnog neonacista, simpatizera nacističkog pokreta ili nedoraslog golomozgog tinejdžera, u dnevnoj sobi ili blagovaonici - prostoru dakle dijaloga sa žiteljima vlastite privatne javnosti - označava tek identifikaciju, onda ista takva slika na mjestu koje je kanonima buržujskog fengshuija predviđeno za fotografije članova najuže obitelji može značiti i osobito snažnu identifikaciju, upravo doslovnu familijarizaciju s ratnim zločincem i nacističkim poglavnikom.

Točno onoliko koliko je takav javni stav transparentniji u odnosu na običnu sliku na zidu, toliko u dijagnostici valja biti oprezniji: onaj prostor statističke greške po prilici je fina mjera koja dijeli debila od pragmatika. Svatko tko sliku ratnog zločinca i nacističkog poglavnika stavi, primjerice, u obiteljski foto-album - izuzmemo li njegovu užu obitelj, a na njih očito nismo ni mislili – jest debil, ali nije nužno debil svatko tko sliku ratnog zločinca i nacističkog poglavnika stavi iznad kamina.

Može li se onda debilom nazvati osoba koja sliku ratnog zločinca i nacističkog poglavnika drži iznad kamina, dakle na onoj vrsti vidnog mjesta koje je društvenim konvencijama predviđeno za fotografije članova najuže obitelji, u blagovaonici kuće koju je predvidio i uredio za komercijalnu djelatnost, odnosno - turizam? U prostoru dakle društvenog dijaloga sa potpunim strancima, poslovnom prostoru čistog ekonomskog odnosa lišenog – pače, obavezno lišenog - bilo kakvih političkih, hm, kontroverzi? U prostoru, ukratko, u kojemu gost teoretski može biti ne samo drugačijih političkih i svjetonazorskih nagnuća, već i sam žrtva ratnog zločinca i nacističkog zločinca?

Sad smo već prilično blizu: statistička margina jest uža, ali još uvijek postoji. Ta je margina uska taman koliko i šansa da je zemlja u kojoj se to događa - zašto ne? - nacistička država, što bi iz margine svakako izbacilo svakog potencijalno osjetljivog gosta. Dokle god postoji takva šansa, dokle god postoje i šansa i mogućnost da je u istoj kući pored slike ratnog zločinca i nacističkog poglavnika istaknuta i državnim pečatom ovjerena zabrana ulaza Židovima, Srbima, antifašistima ili homoseksualcima, čovjek koji na kamin u blagovaonici kuće za iznajmljivanje turistima stavi sliku ratnog zločinca i nacističkog poglavnika nije po defaultu i debil.

Možemo li onda debilom nazvati osobu koja sliku ratnog zločinca i nacističkog poglavnika drži na onoj vrsti vidnog mjesta koje je malograđanskim konvencijama predviđeno za fotografije članova najuže obitelji - recimo, iznad kamina – u blagovaonici kuće koja nije privatni prostor, već prostor predviđen za turističku djelatnost i uređen za iznajmljivanje nepoznatim ljudima, i to punih sedamdeset pet godina poslije Drugog svjetskog rata, u modernoj, demokratskoj europskoj državi, članici Europske unije pod proeuropskom vladom premijera politički sazrelog u briselskim kuloarima, pače članici koja sljedeće godine predsjeda Europskom unijom, da bude još pačije zemlji koja živi gotovo isključivo od turizma?

Vjerovali ili ne, čak ni to nije dovoljno da bi ga se nazvalo d) debilom. Da bismo ga, naime, mogli kvalificirano nazvati debilom koji sliku ratnog zločinca i nacističkog poglavnika na kamin blagovaonice u kući koju iznajmljuje turistima stavlja sedamdeset pet godina poslije Drugog svjetskog rata, u modernoj i demokratskoj, pri tom i turističkoj državi - članici EU koja sljedeće godine predsjeda Unijom, pod proeuropskom vladom premijera politički sazrelog u samim briselskim kuloarima – rečena osoba ne bi smjela biti tek nekakav e) preživjeli bivši nacist s viškom sentimenta, f) član obitelji bivšeg nacista, g) aktivni neonacist, h) simpatizer nacističkog pokreta, ili jednostavno kakav i) nedorasli golomozgi tinejdžer, već ugledni, aktivni protagonist izvršne vlasti, od j) dogradonačelnika ili samog k) gradonačelnika do p) župana, r) veleposlanika ili, štajaznam, s) šefa kabineta predsjednice Republike.

Da bismo pak bili posve sigurni da govorimo o debilu, taj bi i sam trebao biti član proeuropske vlade, pa ako već ne sam t) premijer, onda barem u) ministar uprave.

Možemo li onda konačno debilom nazvati ministra uprave u proeuropskoj vladi predsjedavajuće članice Europske unije i europske turističke sile, što na kaminu kuće koju iznajmljuje turistima stavlja sliku ratnog zločinca i nacističkog poglavnika?

Iznenadit ćete se možda, ali čak ni tada ne. Riječ je, naime, o neznanstvenoj zamjeni teza: nije debil ministar uprave u proeuropskoj vladi jedne turističke zemlje, predsjedavajuće članice Europske unije, koji turistima iznajmljuje kuću sa slikom ratnog zločinca i nacističkog poglavnika na kaminu, već je turistička zemlja i predsjedavajuća članica Europske unije kojoj ministar uprave turistima iznajmljuje kuću sa slikom ratnog zločinca i nacističkog poglavnika na kaminu, zapravo – debilna država.