970

BORIS DEŽULOVIĆ - Tužna pripovijest o drugu Kvisku

Boris Dežulović, kolumna za portal N1

U ona vremena, lako biste ih prepoznali u gostionici, u kakvoj kolodvorskoj špelunki ili jeftinom radničkom buffetu: ušao bi stariji neki neugledni, svakodnevni tip u kišnom mantilu, sjeo za stol nedaleko vašeg, zazvao konobara da mu donese malo pivo, pa iz džepa izvadio zgužvanu enigmatsku reviju sa skandinavskim križaljkama i onu tada dosta popularnu kemijsku olovku s ulošcima u tri boje: crnoj, zelenoj i crvenoj.

To su bili terenski doušnici, najniža vrsta u hranidbenom lancu: križaljka je bila loša maska iz prvog razreda osnovne udbaške škole, upadljivo očiti razlog zašto bi netko u gostionici sjedio s kemijskom olovkom u ruci i poluzainteresirano zapisivao nešto za stolom, a da ne bude sumnjiv. Kemijska olovka u tri boje bila je iz drugog razreda osnovne udbaške, to je bilo za slučaj da se jedan od uložaka, gluho bilo, istroši usred povjerljive prisluškivačke operacije. A malo pivo? To je već bilo iz srednje udbaške: malo pivo se bez prevelike sumnje okoline može cijevčiti i sat vremena, a jednako se bez znatnije štete za budžet može ostaviti i već nakon par minuta, ukoliko sigurnosno interesantno društvo za drugim stolom nenadano ustane i ode.

Mi, naravno, nismo nenadano ustajali i odlazili. Bilo je previše zabavno da bi se propuštalo, a prednjačio je Predrag, koji bi žbiru s križaljkom glasno dobacivao pijane zajebancije poput „jedan vodoravno, maršal SFRJ“ ili „tri okomito, muški spolni organ, množina“, naručujući od konobara veliko pivo da počasti „druga Lazara Golužu u ćošku“. Drug Goluža bi se onda nervozno dizao od stola, pa trpajući svoje skandinavke u džep mantila odlazio iz gostionice rogoboreći sebi u bradu nešto što bi se moglo protumačiti kako pošten čovjek više ne može ni svoj posao raditi kako treba. A Predrag bi za njim dovikivao: „Ćao, Kvisko!“

Dobra, stara romantična vremena zloglasnog verbalnog delikta! Sitni kafanski insekti nakon toga bi otišli u zgradu Službe i sjeli za pisaću mašinu, pa kažiprstom desne ruke, isplažena jezika, prema bilješkama iz svojih križaljki stali sastavljati izvještaj.

„Ovim putem vas obavještavamo da smo tokom postupanja u okviru zakonom definiranog djelokruga Službe, temeljem nadležnosti iz članka 42. Zakona o bezbjednosno obavještajnom sistemu, utvrdili da građanin Taj i Taj predstavlja opasnost za nacionalnu bezbjednost i ustavni poredak, jer u svojim istupima na javnim mjestima odobrava nasilne i izvaninstitucionalne oblike otpora i promjene društveno-političkog uređenja u SFR Jugoslaviji, te veliča određene povijesne ličnosti koje su osuđene zbog počinjenja krivičnih djela s desnih ideoloških pozicija. Obzirom na opisano, stojimo pri procjeni da stavovi građanina Tog i Tog izrečeni u javnom prostoru mogu uzrokovati nasilne reakcije ili narušavanje javnog reda i mira.“

Drug Kvisko izvadio bi onda list papira iz pisaće mašine i pažljivo odslovkao što je napisao. Na onoj kemijskoj olovci u tri boje pritisnuo bi crvenu, da ispravi gdjekoji tipfeler, nakon čega bi još jednom zadovoljno odslovkao izvještaj, uglavio na koncu svoj potpis u dnu papira, presaldumio izvještaj i poslao ga u Centralu u Zagreb, pa nazvao ženu da pita kad treba skupiti malu s baleta i što treba donijeti iz dućana.

Sutradan ujutro drug Kvisko bi prošao preko trafike, rogoboreći sebi u bradu što enigmatske revije i uloške za kemijsku olovku mora kupovati od svoje ionako bijedne plaće, pa se oko jedanaest sati polako uputio prema kolodvorskoj gostionici. To je bilo njegovo vrijeme: kad su besposlena buržoaska reakcija i neprijateljski elementi popili već dovoljno pelinkovaca da naglas laju protiv Države, ali ne i toliko da spavaju s glavom u tanjuru gulaša. Za to vrijeme, na drugom kraju grada, dva bi milicionera glasno upala u kancelariju u kojoj radi onaj jučerašnji građanin Taj i Taj, i nesretni bi čovjek - recimo da se zove Vladimir Šeks - uskoro po članku 133. Krivičnog zakona bio osuđen na sedam mjeseci zatvora, zato što je u osječkim gostionicama Igman i Gaj javno govorio kako je „ovo društvo trulo, zajedno sa sudstvom i milicijom“, i kako se „naša Armija treba ugledati na Hitlera i Franca“.

Eh, romantična vremena zloglasnog verbalnog delikta! Zloglasni komunistički verbalni delikt nije, naravno, nestao zajedno s Jugoslavijom i famoznim člankom 133. Nestalo je, međutim, naših kafanskih žbira, a bez njih to više nije bilo to.

Kad je tako petnaestak godina kasnije Račanova vlada prisluškivanim građanima otvorila podrume MUP-a s policijskim dosjeima – i to, jasno, tipično SDP-ovski, dakle šupački, uz zabranu snimanja i prepisivanja - moja je znatiželja bila jača od gađenja, pa sam otišao vidjeti svoj dosje. Zapanjen sam tada otkrio transkripte nekih naših povjerljivih razgovora za koje pamtim da smo ih vodili u potpuno praznim gostionicama: Tuđmanova je Udba svoje vrijedne terence u kišnim mantilima s enigmatskim revijama u džepu u međuvremenu zamijenila sitnim prislušnim uređajima u pepeljarama. Točno sam mogao zamisliti našeg razočaranog druga Kviska kako - nakon dvadeset godina vrijednog rješavanja križaljki po gradskim špelunkama - gleda to malo čudo tehnike, pa poput Jelisavete Seke Sablić u „Maratoncima“ plačnim glasom psuje: „Jebalo vas ton-prisluškivanje!“

Mnogo je godina prošlo otada, a druga Kviska sjetio sam se ponovo nekidan, čitajući u novinama i na portalima tekstove pod masnim naslovima „Povratak verbalnog delikta!“, kao da je rečeni delikt ikad bio napustio naše živote. Nekom tipu, građaninu Tom i Tom – kako sam shvatio, Hrvatu iz Bosne i Hercegovine, u izvanbračnoj zajednici s Hrvaticom iz Hrvatske – odbijen je zahtjev za državljanstvom i naložena deportacija iz Matice Domovine zato što je javno hvalio Josipa Broza Tita, Ernesta Che Guevaru, Fidela Castra i grupu Baader-Meinhof, pa prema procjeni Sigurnosno-obavještajne agencije, „predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost i javni poredak“.

Čitao sam izvještaj SOA-e i točno osjetio toplinu oko srca. To je bio taj jezik, to je bio taj rukopis. Dobri, stari drug Kvisko.

„Ovim putem vas obavještavamo da smo tokom postupanja u okviru zakonom definiranog djelokruga SOA-e, temeljem nadležnosti iz članka 42. Zakona o sigurnosno obavještajnom sustavu, utvrdili da građanin Taj i Taj predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost i javni poredak jer u svojim javnim istupima odobrava nasilne i izvaninstitucionalne oblike otpora i promjene političkog društvenog uređenja u Republici Hrvatskoj, te veliča određene povijesne ličnosti koje su u pravomoćnim sudskim postupcima osuđene na dugotrajne zatvorske kazne zbog počinjenja kaznenih djela međunarodnog terorizma s krajnje lijevih ideoloških polazišta“, raznježen sam čitao izvještaj druga Kviska, a onda došao i do one posljednje rečenice: „Obzirom na opisano, stojimo pri prosudbi da stavovi predmetnog objavljeni u javnom prostoru, to jest na društvenim mrežama, mogu uzrokovati nasilne reakcije ili narušavanje javnog reda i mira.“

„Jebale vas društvene mreže!“, opsovao sam glasom Seke Sablić iz „Maratonaca“.

Stvarni se život, eto, sav preselio na društvene mreže. Nitko više ujutro ne pije pelinkovce u kolodvorskim špelunkama, nitko više nakon četvrte ture ne psuje Državu i Policiju, da pripit naglas - teatralno podignutog kažiprsta pred kolegama kontrarevolucionarima i onim tipom u ćošku, što svako jutro rješava križaljke - poviče kako je „ovo društvo trulo, zajedno sa sudstvom i policijom“, i kako se „Hrvatska vojska treba ugledati na Tita, Che Guevaru i Baader-Meinhof“. Nitko više ne ulazi ujutro u jeftine radničke buffete vadeći iz kišnog mantila križaljke i kemijsku olovku u tri boje, nitko više, život ti usran jebem, ne naručuje malo pivo.

Stvarni se život preselio na društvene mreže, pa eto tamo i našeg nepenzioniranog i neumrlog druga Kviska, istinske žrtve ove banalne povijesti: eno ga na Facebooku s emojima u tri boje, šalje zahtjeve za prijateljstvo kojekakvim sumnjivim tipovima, ulazi u razne protudržavne grupe i tamo u ćošku tobož poluzainteresirano rješava one kretenske kvizove tipa „koja ste mitološka životinja?“, sve krajičkom oka prateći tko što govori protiv Države i Policije, i tko će naglas - teatralno podignutog palca lajkajući Titovu sliku pred kolegama kontrarevolucionarima i drugom Jednorogom u ćošku – velikim slovima doviknuti kako je „ovo društvo trulo, zajedno sa sudstvom i policijom“, i kako se „Hrvatska vojska treba ugledati na Tita, Che Guevaru i Baader-Meinhof“.

„Jebale vas društvene mreže!“, psuje u sebi drug Kvisko 2.0 glasom analogne Seke Sablić, s nostalgijom i sjetom dozivajući vremena kad to nije bila zajebancija, kad su i Država i antidržavni elementi bili ozbiljna stvar. Otvori onda na kompjuteru prazni obrazac i sastavi izvještaj, pažljivo odslovka što je napisao, ispravi gdjekoji tipfeler, uglavi na koncu svoj potpis u dnu i pošalje ga u Centralu u Zagreb.

Pa otvori PornHub i kažiprstom desne ruke, isplažena jezika, upiše: „Unicorn is back!“