970

BORIS DEŽULOVIĆ - Legenda o crvenom Fići

Boris Dežulović, kolumna za portal N1

Hrvatska je proslavila Dan državnosti. Ili neovisnosti. Ili zahvalnosti. Ili domovinske pobjede. Ili domovinske zahvalnosti, a obične pobjede, nešto tako u svakom slučaju. Ili ono - kako se zove onaj dan što svi slave, a nitko ne zna zašto - da: Tijelovo.

Svakako, bio je neki je važan, slavni historijski dan. Ne znaju eto Hrvati, ne bi se baš u pokojnu babu mogli zakleti koji je točno slavni historijski dan pao na taj datum – je li 8. listopada ono kad je konstituiran prvi višestranački Sabor, ili je 30. svibnja bio kad je proglašen raskid s Jugoslavijom, je li Dan neovisnosti 22. prosinca, kad je donesen Ustav, ili 15. siječnja, kad je svijet priznao Hrvatsku, pada li taj Dan možda 5. kolovoza, kad je oslobođen Knin, ili 25. lipnja, kad se Hrvatska proglasila samostalnom državom – đavo će znati, ima u Hrvata tih veličanstvenih historijskih datuma kao crvenih dana u katoličkom kalendaru. I sve u jedva četvrt vijeka te, kako se reče, državnosti. Da, pardon, neovisnosti.

Koliko bi tek veličanstvenih historijskih datuma Hrvatska imala da postoji, recimo, hiljadu sedam stotina godina, poput San Marina! Malo bi im bila zemaljska godina od tristo šezdeset pet dana.

Đavo će, rekoh, znati koji točno slavni historijski dan pada na jučerašnji datum: Hrvati nemaju pojma. Što se tog neobičnog plemena tiče, njima je važno samo da pada u utorak: svaki državni blagdan koji pada u utorak velik je, historijski i slavan, jer omogućava spajanje nedjelje s praznikom premošćivanjem omraženog ponedjeljka, i četiri dana produženog vikenda. Cijeli povijesni značaj dramatičnog tajnog zasjedanja hrvatskog Sabora 8. listopada 1991. i raskidanja svih državnopravnih veza sa SFR Jugoslavijom - pod sirenama za zračnu opasnost, u podrumu Inine zgrade u Šubićevoj ulici u Zagrebu – iscrpio se na kraju u lijepoj prilici da Hrvati spoje četiri dana za otakanje vina i kiseljenje dropa za rakiju.

Sve ostalo – kao i cijela kratka i nesretna povijest te kratke i nesretne državice - samo je velika historijska laž i opsjena. Kao što su laž i opsjena oni Tuđmanovi crveni kositreni baletani, što na nepodnošljivo glupoj, ceremonijalnoj smjeni straže na Markovu trgu imitiraju slavnu tisućljetnu povijest državice od koje je starija čak i Ella Dvornik. Lažno je onda, jasno, i pamćenje te slavne povijesti, koje ne zna kad joj je državnost, kad neovisnost, kad zahvalnost, a kad pobjeda.

Zato je valjda baš jučer, na taj Dan, koji god bio, Plenkovićeva vlada odlučila uvesti još jedan: Dan sjećanja.

Lijepa i rijetko poučna priča o lažnom sjećanju lažne povijesti objavljena je svega koji dan ranije, kad su iz Osijeka stigle dramatične vijesti o stanju glasovitog crvenog Fiće, „simbola grada na Dravi“ i njegova herojskog otpora jugoslavenskom okupatoru. Riječ je, jasno, o onoj „umjetničkoj instalaciji“ postavljenoj u pamćenje znanog događaja od 27. lipnja 1991., kad je tenk T55 hladnokrvno prešao preko male crvene Zastave 750 koju je jedan građanin prkosno parkirao nasred ulice, pred oklopnu kolonu Jugoslavenske narodne armije.

Televizijski snimak emitiran te večeri na Dnevniku nacionalne televizije ugradio je taj dramatični prizor u trajnu domovinsku memoriju, kao jedno od njenih općih mjesta, pa je grupa osječkih branitelja 2011. godine, na dvadesetu obljetnicu herojskog stradanja crvenog Fiće, na raskršće Vukovarske i Trpinjske ulice postavila memorijalnu instalaciju pod naslovom „Fićo gazi tenka“: pravi pravcati tenk potonuo u šoder pod kotačima propetoga malog, ali zajebanog crvenog Fiće.

Negdje drugdje, u nekim drugim kulturama i nekim drugim vremenima, taj monumentalni komad naivne konceptualne umjetnosti mogao je biti čak i duhovit. U nastavku priče saznat ćemo zašto to kod nas nije, ne može i nikad neće biti.

Osam godina nakon postavljanja spomenika malom crvenom autiću što gazi čeličnu grdosiju, domovinske novine, eto, zabrinuto javljaju kako legendarni Fićo, nagrižen zubom vremena – propada. „Hrđa postiže ono što tenkovi nisu uspjeli“, glasi naslov potresne priče u kojoj se podsjeća kako je mitski Fićo bio oštećen već dva mjeseca nakon postavljanja, kad je prvi put odvezen na popravak, gdje mu je ispravljen ulegnuti krov i prednji poklopac, dok je na drugi „remont“ išao već sljedeće godine, zbog razbijenog zadnjeg stakla i oštećenog prednjeg poklopca, nakon čega je - kako bi se spriječila daljnje uništavanje ove instalacije - postavljen i video nadzor. Kamere, međutim, vidno uzbuđen javlja novinar s lica mjesta, „nisu pomogle protiv nevidljivog neprijatelja u obliku hrđe“, koja je ozbiljno nagrizla bočne dijelove karoserije.

„Hrđa tako polako postiže“ – ovaj dio sam devet puta pročitao uvjeren da je neka zajebancija – „ono što tenkovi do kraja nisu uspjeli“. „Brojni zabrinuti sugrađani“, tronuti me novinar na kraju drhtavim glasom uvjerava da ipak nije zajebancija, „pitaju se kada će Grad Osijek napokon obnoviti zapušteni simbol Domovinskog rata i hoće li crveni Fićo uspjeti pobijediti koroziju kao što je pobijedio tenkove?“

Dobro, jebemumater, kad već moram psovati na ovaj sveti dan. Imam vijest koja se idiotima neće svidjeti: legendarni crveni Fićo neće pobijediti hrđu onako kako je pobijedio tenkove, jer – ne postoji nježan način da se to kaže – nikakve tenkove on pobijedio nije. Onoga dana prije dvadeset osam godina, eno snimak na YouTubeu ako ne vjerujete vlastitom domovinskom sjećanju, četrdesetotonska čelična zvijer vukla ga je pedesetak metara, udarila njime u gradski autobus, pa prešla preko njega gusjenicama, samljela ga i naposljetku ispljunula na osječki asfalt, smrvljenog u tisuću milijuna komadića.

Znam, idiotima će zvučati posve nevjerojatno i heretički, ali crvena Zastava 750 koja u instalaciji na raskršću gazi tenk nije ta: onoga „legendarnog crvenog Fiće“ nema, dematerijaliziran je i sahranjen na auto-otpadu još 1991.: on - rekli bi montipajtonovci u glasovitom skeču o mrtvom Fići – više nije. Ovaj današnji, slični ili isti, obična je neka Zastava 750 pronađena punih dvadeset godina kasnije i kupljena preko oglasa, obojena u crveno i postavljena kao spomenik, pa ipak zabrinuti domovinski mediji danas najozbiljnijim glasom, duboko potreseni, javljaju kako „legendarni crveni Fićo propada“, nagrizen hrđom koja „polako postiže ono što tenkovi do kraja nisu uspjeli“, apelirajući na gradske vlasti da dostojno obnove i konzerviraju polovni neispravni automobil kakav se za par stotina kuna može naći na svakom boljem auto otpadu u državi.

Koncept koji bi, rekoh, negdje drugdje, u nekoj drugoj kulturi i nekom drugom vremenu mogao biti čak i duhovit, ispostavio se tako kao točna mjera hrvatske laži i opsjene: crveni Fićo sa spomenika sada je i službeno upisan kao onaj, autentični Fićo iz ljeta 1991., the Fićo sa snimka koji je herojski raskomadan, a prizor u kojemu gazi preko tenka nije više dosjetka, već novo opće mjesto domovinske memorije. Koje, razumije se, valja brižno njegovati i obnavljati parama iz budžeta.

Spomenik legendarnom crvenom Fići za Dan državnosti, neovisnosti, zahvalnosti, ili čega već, svečano je tako otkriven kao spomenik državi koje odavno više nema: spomenik polovnoj, neispravnoj replici koju je ozbiljno načela hrđa, i koju - dalje znate i sami - treba popravljati i obnavljati parama iz budžeta.

Jer su građani zabrinuti.