970

Kad već nema rata, sport je dobra zamjena

Navijači su u dva dana simbolički uokvirili rat u Hrvatskoj; jedni su započeli tenkom koji je simbolizirao ratna zbivanja i ofenzivne operacije pobunjenih Srba i JNA, a drugi su uzvratili traktorom koji predstavlja slom RSK 1995. i ofenzivne operacije HV-a. I jedni i drugi su odlučili ne dopustiti ratu da završi

Tihomir Ponoš, komentar za ''Novi list''

U nedostatku rata nekima je dobar i sport. Naime, sport je dobar medij za nacionalna natjecanja, a kada je dobar za nacionalna mora biti izvrstan za nacionalistička. Hrvati (ne svi, dakako) po tome nisu posebni, ne izdvajaju se od ostalih nacija po tome što sport doživljavaju kao rat vođen drugim i drugačijim sredstvima.

Sport se ponekad izravno tretira kao nastavak rata i nadomjestak za rat. Valja se samo prisjetiti fotografije engleskog nogometaša Paula Gascoignea objavljene na naslovnoj stranici »The Suna« uoči polufinalne utakmice Engleska - Njemačka na Euru 1996. (a domaćin tog Eura je, što je baš pasalo stvaranju nacionalističko-ratničke atmosfere, bila Engleska).

Gascoigne se fotografirao s vojnim šljemom iz Drugog svjetskog rata na glavi, a naslov je glasio »Achtung! Panzer«.

Tome da je sport prvorazredno poprište nacionalnih nadmetanja svjedočit ćemo sljedeće godine za vrijeme Olimpijskih igara u Tokiju. Nervozno će se brojati koliko tko ima medalja, Sjedinjenim Državama bit će veoma važno da na toj burzi medalja budu prve (skliznuće na drugo mjesto u Pekingu 2008., iza domaćina Kine, su teško podnijeli), uspoređivat će se uspjesi hrvatskih i srpskih sportaša (u spomenutom Pekingu su i od jednih i od drugih uspješniji bili slovenski), i u raznim komentarima sigurno neće manjkati zajedljivosti. Sve to spada u (inter)nacionalni folklor dok se ne pređe granica, a granicu je, primjerice, prešao Paul Gascoigne.

Klubaški nacionalizam

U Hrvatskoj i Srbiji ta se granica učestalo prelazi, a prelaženjem granice se, uz ostalo, ne dopušta da rat koji je završen 1995. godine (što se tiče vojnih operacija), odnosno 1998. godine mirnom reintegracijom, doista završi. Dapače, posljednjih dana svjedočimo poratnom ratovanju predmetima koji se simbolički izravno vezuju uz rat. Valja se ipak vratiti nekoliko mjeseci u prošlost, u veljaču ove godine i Split gdje su napadnuti vaterpolisti »Crvene zvezde«.

Vaterpolo je inače miran sport (iznimka su neredi hrvatskih navijača na Europskom prvenstvu u Kranju 2003. godine), regionalna liga igra se godinama, bez incidenata. Hrvatska i srpska vaterpolska reprezentacija, dvije ponajbolje ekipe na svijetu u proteklih desetak godina, svake se godine sučele nekoliko puta, bez incidenata. U Splitu je skupina huligana napala i tukla skupinu vaterpolista »Crvene zvezde« baš zato što su vaterpolisti tog kluba i baš zato što je taj klub, kojega se ne bez razloga povezuje sa srpskim nacionalizmom, iz Srbije. To što je neki klub povezan s nečijim nacionalizmom (a teško je pronaći klub toliko povezan s nacionalizmom kao Athletic iz Bilbaoa) nije razlog za fizički napad na njegove igrače koji su htjeli popiti kavu na splitskoj rivi.

Zatim je skupina Srba napadnuta je u Uzdolju, u općini Biskupija, nadomak Knina, a razlog je bio taj što su u kafiću gledali nogometnu utakmicu »Crvene zvezde« i »Young Boysa«. Napad je bio organiziran, po svemu što znamo i pomno isplaniran, a po svemu sudeći napadači su pripadnici navijačke skupine koja zdušno navija za »Hajduk« i ne manje zdušno je sklona neredima. U nečijim glavama, i to glavama onih koji su ili rođeni poslije rata ili su za vrijeme rata bili toliko mali i mladi da ga se jedva mogu sjećati, rat nije završen, pa je Srbima, k tome još navijačima ili simpatizerima kluba čije je navijače predvodio Željko Ražnatović Arkan, trebalo prirediti još jednu »Oluju«, odnosno »Oluju« u njihovoj varijanti.

Tenk i traktor

Vrhuncu nastavka rata kroz sport svjedočili smo proteklih tjedana. Prvo su navijači »Crvene zvezde«, delije, postavili tenk T-55 ispred Stadiona »Rajko Mitić«, glasovite beogradske Marakane i poručili da je taj tenk bio u Vukovaru 1991. godine. Taj dio oko stadiona i inače nije lišen rata jer je na zidu iscrtana vojnička kapa kakvu je u Bosni i Hercegovini nosio ratni zločinac Ratko Mladić.

Ubrzo je, doduše, demantirano da je baš taj tenk bio u Vukovaru 1991. godine. Pitanje i nije je li baš taj tenk bio u Vukovaru 1991., pitanje je zašto je tenk, prigodno obojan u klupske boje, uopće ispred stadiona. Nije dugo trebalo čekati na odgovor Bad Blue Boysa koji su ispred maksimirskog stadiona postavili traktor, simbol egzodusa Srba iz Hrvatske 1995. godine. I tako su navijači u dva dana simbolički uokvirili rat u Hrvatskoj, rat koji je trajao od 1991. do 1995. godine; jedni su započeli tenkom koji je bio aktivan i koji je simbolizirao ratna zbivanja i ofenzivne operacije pobunjenih Srba i JNA, stvaranje RSK 1991., a drugi su uzvratili traktorom koji predstavlja ratna zbivanja, slom RSK 1995. i ofenzivne operacije Hrvatske vojske.

I jedni i drugi su naprosto odlučili ne dopustiti ratu da doista završi. U tom kontekstu doista je dobro što »Dinamo« i »Crvena zvezda« nisu u istoj skupini Lige prvaka. Za mnoge navijačke veterane tih klubova rat je započeo neodigranom utakmicom ta dva kluba 13. svibnja 1990. godine, za neke današnje navijače tih klubova nove bi utakmice bile ništa drugo nego još jedna bitka rata započetog 1990. A taj nezavršeni rat (nije jedini nezavršeni rat na ovim prostorima, traje još i Drugi svjetski rat) nije ništa drugo nego društveni rak koji društva i države zarobljava i ne da im naprijed, ili ih, u optimističnijoj varijanti, u tom hodu prema naprijed, prema boljem, znatno usporava. I za to zarobljavanje i usporavanje sve više odgovornosti snose oni koji rata jedva da se, iz vlastitog iskustva, i sjećaju.