970

IVO ANIĆ - Dragane brate, ne mogu oni da mrze našu zemlju koliko je mi volimo

Ivo Anić, kolumna za portal tacno.net

Zašto ti pišem našu?

Pa zato ljudino moja što je nikada i nisam držao tuđom, kao što je tuđom drže ovi što su se rodili devedeset i prve. I u najcrnjim njenim danima ja sam je držao svojom, i plakao nad njenim ranama, ranama koje su neljudi napravili ljudima. Ja kao i ti dijete sam Jugoslavije i na to ću cijeloga svoga života biti ponosan. Moja zemlja nije zemlja koja ima granicu na kakvom Crvenom grmu, moja zemlja ima granicu tamo gdje živi zadnji dobar i pošten čovjek u njoj. I potpuno se slažem da je to država Mile Kekina, koji je poslije ustaškog napada na Bajagu odjebao nastup i podučio kretene što je čovjek biti, kao što držim da je ta država i država Ramba Amadeusa koji bi napravio istu stvar, Seje Sexona za kojeg znam da je napravio sličnu stvar, i kojem se ovim putem ispričavam za potrgan prag na gitari. Jebaji ga, ponijelo me.

Slažem se brate u potpunosti da je Hrvatska država dobrih i poštenih ljudi, jer samo se s takvima i družim, a oni drže kako je BiH, dakle ono iza Crvenog grma također zemlja dobrih i poštenih ljudi. Samo pređeš tu zamišljenu granicu koju su postavili isti oni koji bi da dijele, a ne da spajaju, koji bi da ratuju, a ne da se mire. Koji bi susjeda rado, ali da imade pasoš, a vidiš brate mi smo odrasli drugačije. Nama su susjedi bili rod, i još uvijek jesu. Kažeš da je moja država država dobrih ljudi sa najnevjerojatnijom geografijom na svijetu. Meni srce brže zakuca kada se spuštam onom cestom prema Bugojnu, pa mi dole kad dođem jedna prijazna i dobra žena ponudi topli burek, a starac uz cestu rakiju. Meni srce brže zakuca, valjda je to zbovg pozitivne geografije koju je davno smislio baš Bajaga, pa nam je nama, generaciji Zagora i Texa Willera baš ta pozitivna geografija najvažnija, kada stanem uz cestu prema Jajcu, a starica što nudi med i ovčji sir me uvede u ono svoje sirotinje i ponudi mi meda ispod sača i toplog kruha. To je moja jedina pozitivna geografija koju poznajem, a ona se kako kažeš nalazi i u Dežulovićevom, Ivančićevom i Lucićevom Splitu, Kekinovu Zagrebu, Motovunu gdje su zbilja najbolji fuži, i Brionima gdje Šerbedžija u krvavom sutonu igra Lira.

Ali brate moja pozitivna geografija je i ona okuka pred Jajcem kada mi se srce uzlupa jer tamo živi najveći čovjek kojeg poznajem, svećenik, intelektualac, brat, Drago Bojić. Kao što je moja pozitivna geografija onaj strmiji put do Mostara. Neugodno mi brate u Mostar putovat autoputevima. Zbog te naše pozitivne geografije. I zbog benzinski pumpi prema Mostaru. Tamo ne točiš samo gorivo, nego se grliš sa ljudima koji te prepoznaju pa vele eno Spliće što puši one električne cigarete. Te pumpe su mi nekako najdraže. Jer ispod šanka se izvadi rakija, pa se i zaboravi da je ona nesretna granica na Crvenom grmu ili gdje već, pa se sjeća Makarske i Brela, ljetovanja, djevojaka, a Splita naročito. Pa ti brate budem ponosan, što ljudi drže još taj moj nesretni split divnim gradom.

Hrvatska jest moja domovina, ali brate moja domovina je i Mostar. Jer tamo živi moja sestra Štefica i moj brat Amer. Pa kako onda da taj moj Mostar sa mojom rodbinom bude tuđi? I znaš što? Baš me se jebe što će neka napirlitana guska s umjetnim trepavicama govoriti o toj mojoj zemlji u kojoj žive moja braća i moje sestre bilo što? Mogu oni govoriti, urlati, vikati, pjevati, zatvarati i otvarati granice ako će o sudnjeg dana. Te budale ne znaju kako je lijepo sjesti sa svojim bratom, sa svojom sestrom kod starog mosta i oduševiti se onim pogačicama za koje mi još nisi recept poslao Dragane konju jedan!

Zemlja je tamo gdje te ne tuku, kazala bi moja braća Romi, a moja je zemlja puno veće i puno šira od ove skučene koju ti opisuješ. Jest brate da je lijepa, ali mi je kao mahala, mala brate, a mene u proljeće srce vuče prema Sarajevu. Kad procvjeta behar, pa sjednem na Bašču, točno na ono mjesto na kojem je Crvena Jabuka snimila onaj spot za Begovu džamiju. I tada shvatim koliko je moja zemlja lijepa, i koliko je moja. Pa se utješim ćevapima u Želje, ili samo naručim espresso kod  Mehmeda, a on me pošalje u pičku materinu.

Ili kad stanem pred onaj grafit na zidu “Čelik – Zenica” i pitam malog što nabija loptu jel zna gdje je Nebojša Lujanović, a on mi odgovori da je u Splitu i da piše knjige pa meni dođe milo, ili kad trefim Mustafu Nadarevića nasred rotora kod Tuzle, a on me pošalje u tri kroz prozor i vikne mi da sam konj jer ne znam tko ima prednost u kružnom toku, a meni opet dođe milo.

I sjetim se jedne Alme, i jednog ljeta na Miljacki, a Sarajevo meni ima dušu. I dio mene u njoj. Ne vjeruješ mi? E pa kad odemo do brata Eldina, one dobre i drage ljudeskare što može pojest da te bog sačuva, pokazat ću ti jednu klupu i jednu ureznu tajnu na njoj. Jebo vas Crveni grm, da vas jebo. I jebo one što bi da zavade, što pljuju po našoj Bosni, to su oni koji su nam uzeli sdašnjost i kaparisali budućnost, ali jebaji ga, nikada nam neće i ne mogu uzeti prošlost. A što idem stariji, sve mi ta draga i sretna prošlost više znači, i nalazim je u vama, velikim ljudima koje s ponosom držim braćom i sestrama. Njima nitko ne prijeti, niti njima itko aplaudira. Problem kao što znaš nikada nije bio u njima, već u pizdama oko nas što šute.

Šute kada vas i sve dobre i drage ljude bosne nazivaju problematičnima, i teroristima. Nesigurnom zemljom u kojoj kao živite. A ja eto Bogu hvala u sigurnoj zemlji živim. Nema dana da tko ne pretuče starca, ne premlati ženu, ne opasa se bombama pa uleti u banku, nema dana da netko ne pregazi dijete na ulici, ne izvadi pištolj na turista, nema dana da netko na smrt ne pretuče curu jer je u disko klub ušla u japankama. To je moja sigurna zemlja. A vidiš upravo sam najsigurniji kad pređem onu nesreću od Crvenog grma. Pa sam kao dijete sretan, i ljudi oko mene u svoj svojoj bijedi i nesreći postanu na moment sretni. Kada čuju da sam iz Splita i da bih se htio napit vode. Pa izvade rakiju.

Nema do naše zemlje brate moj. Nema do naše pozitivne geografije. Njihova je mala, uska i omeđena šančevima. Naša niti ima granica, niti ima kraja. Pa jedva čekam putovati njom, jedva čekam onaj kruh iz ruke starice, i onaj burek sa pulta one djevojke, jedva čekam u Muje ćevape pa sjest i divit se curama u Banja Luci. Ne mogu oni da mrze tvoju i moju zemlju, koliko mi možemo da je volimo. I koliko mi možemo da izgradimo mostova među ljudima, koje bi oni da ruše i da ne postoje.

I daj brate pošalji mi recept za one kifle, Dragane Bursaću, konju jedan!