970

BORIS DEŽULOVIĆ - Dječak sa šibicama

Boris Dežulović, kolumna za tjednik ''Novosti''

U kliničkoj medicini – naučili smo i to – pojava se zove ‘psihička smrt’. Kao i vi, nisam imao pojma da postoji psihička smrt. Mislili smo kako smo u proteklih trideset godina saznali sve o smrti, upoznali smo smrt u svim njenim pojavnim oblicima i agregatnim stanjima, vidjeli smo i slavnu, herojsku smrt i onu bijednu, kukavičku, i časnu i nečasnu, i masovnu i pojedinačnu, i smrt od vatrenog oružja i smrt od hladnog oružja, i onu pod nerazjašnjenim okolnostima i onu uživo, preko mobitela, i smrt od siromaštva i smrt od gladi, i onu preranu, u mladosti, i onu običnu, redovnu, od starosti, i smrt bijelu i smrt plavu, i nasilnu i tihu, i onu šokantnu! od koje r.i.p.lje cijeli internet, i onu anonimnu od koje smrdi cijeli neboder, poznaje naš narod čak i lijepu smrt, brzu, bezbolnu i oslobađajuću, poznaje medicina i moždanu smrt i kliničku smrt: ukratko, sve smo vrste smrti upoznali, ili smo barem tako mislili.

A onda je jedan mladić u Splitu umro od psihičke smrti.

Kristian Vukasović bio je dijete s posebnim potrebama. Imao je samo dvanaest godina kad je zbog piromanskih sklonosti prvi put hospitaliziran u Poliklinici za djecu i mladež u Zagrebu, gdje mu je uz bronhijalnu astmu dijagnosticirani ADHD poremećaj uz nepoželjna socijalna ponašanja i disharmoničan intelektualni razvoj. Njegova mentalna, ali i tjelesna oštećenja vještaci HZZO-a su prošle godine kvalificirali kao teži invaliditet trećeg stupnja, odredivši mu stalnu, cjelodnevnu pomoć i njegu. Ipak, u ožujku ove godine, jedva punoljetan, nekako je umakao vlastitoj pomoći i u blizini obiteljske kuće u Jesenicama kraj Splita zapalio manji požar u kojemu je izgorjelo par maslina. Pritisnut vlastitom savješću, ne želeći da netko drugi strada od njegove bolesti, sam se prijavio policiji. Valja to ponoviti: sam se prijavio policiji. Bio je dijete s posebnim potrebama. Trebao je pomoć.

Kristian je pomoć tražio i očekivao tamo gdje se pomoć traži i očekuje: od države koja za takvu djecu ima sustav, zakone, stručne ljude i specijalizirane ustanove. Suprotno, naime, uvriježenom mišljenju hrvatskih državotvornih mitologa, država nije servis samo moćnih i zdravih, već – čak i više – nemoćnih i bolesnih. Moćna i zdrava država je država nemoćnih i bolesnih.

Na posljednju od Kristianovih nesreća, njegova država nije takva. Umjesto na liječenje, slavna Republika Hrvatska, država moćnih i zdravih, poslala ga je u istražni zatvor. U četiri mjeseca istražnog zatvora zbog suicidalnih je namjera tri puta hospitaliziran u zagrebačkoj Bolnici za osobe lišene slobode – gdje se jednom izrezao po podlakticama – prije nego što je konačno izveden pred sud.

Iako je, jedva punoljetan, bio psihički i tjelesni invalid trećeg stupnja – iako je, što je državi vazda najvažnije, imao uredno ovjerene papire i potvrde da je psihički i tjelesni invalid trećeg stupnja – iako je požar potpalio njegov unutrašnji piromanski demon, s uredno ovjerenim demonskim papirima i potvrdama, iako je pred sudom plakao i kumio za milost i pomoć, Kristianu Vukasoviću nije suđeno kao bolesnom mlađem punoljetniku, po Zakonu o sudovima za mladež. Iako je i sudski vještak preporučio obavezu psihijatrijskog liječenja, časni sud je Kristianu sudio i presudio kao zdravoj, ubrojivoj i odgovornoj odrasloj osobi, hladnokrvno ga otpremivši na odsluženje bezuvjetne osmomjesečne zatvorske kazne u splitski zatvor Bilice. Za prestravljenog Kristiana to je bila smrtna presuda.

Prije mjesec dana Kristian je iz zatvora u splitsku bolnicu doveden u stanju kome. Tri tjedna kasnije, ne probudivši se, tiho je izdahnuo. Obdukcija je pokazala da je smrt nastupila uslijed zatajenja srca i mozga, kao posljedice ekstremnog stresa. Tada smo prvi put čuli za ‘psihičku smrt’.

‘Postoji određena granica do koje čovjek može izdržati, kako fizičku, tako i psihičku iscrpljenost. Nakon toga organ ili organi u tijelu, koji su u stanju lošije izdržljivosti, ne mogu više izdržati toliki napor. Kristian je bio ‘stavljen’ u svijet koji je njemu u potpunosti stran i kojemu on nije pripadao. To je za njega bio svojevrstan horor, ali horor koji nije gledao na televiziji, već uživo, svakog dana u zatvoru. Hormoni stresa rasli su do maksimuma i ostajali na toj razini, tako da njegov organizam, prvenstveno u psihičkom, a potom i fizičkom smislu nije imao ni trenutak odmora. Živjeti makar i jednu minutu u zatvorenom, strogo ograničenom prostoru, u društvu kriminalaca, dovelo ga je do potpune iscrpljenosti koja je u konačnici dovela do smrtnog ishoda’, objasnio je ‘psihičku smrt’ ugledni splitski psihijatar dr. Ivan Urlić.

Ukratko, za medicinske laike poput mene i vas, Kristian Vukasović umro je od straha.

Punih pet mjeseci u zatvoru na Bilicama bolesni je mladić umirao od straha, samo što to nije bilo metaforično umiranje od straha kakvo smo svi nekad doživjeli, vidjevši na televiziji Freddyja Kruegera, Michaela Myersa ili Velimira Bujanca, već doslovno umiranje od straha, u pet mjeseci dugačkoj, sporoj agoniji. Pet mjeseci neprestanog umiranja od straha od suda, od policije, od bolnice, od zatvora, od rešetki, od cimera, od čuvara, od batina, od zvukova, od sjenki, od mraka.

Jednom riječju, od države.

Kristian Vukasović je tako, što se pamti, prvi Hrvat koji je službeno umro od straha od hrvatske države.

Nije bio jedini koji se te države bojao. Bojali su se i boje hrvatske države mnogi: boje je se siromašni, nezaposleni, neobrazovani, hendikepirani i ostavljeni, boje je se penzioneri s neplaćenim računima za struju i mladi parovi sa stambenim kreditom, žene u sigurnim kućama i starice s teglama domaćeg meda, stanari u nacionaliziranim stanovima i podstanari u podrumskim špelunkama, radnici s ovrhama na plaći i radnice u opljačkanim tvrtkama pod stečajem, homoseksualci s hematomima na glavi i beskućnici s gangrenom na nogama, boje je se Srbi, Romi i pogrešni Hrvati, boje se Republike Hrvatske svi bez braniteljskog statusa i olakotnih okolnosti, svi nemoćni i bolesni. U tom strahu, s hormonima stresa naraslim do maksimuma, oni žive trideset godina, s tim su strahom navikli živjeti.

Kristian Vukasović samo je prvi koji nije izdržao.

Ima ih, jasno, koji se ne boje ni hrvatske države, ni njenih sudova i zatvora. ‘Ne bojim se odlaska u zatvor!’ odlučno je u prekjučerašnjem intervjuu za N1 rekao Ivica Todorić. ‘Ne bojim se zatvora, zašto bih se bojao?’ prije nekoliko dana novinarima je pred Remetincem dobacio zadarski kabadahija Darko Kovačević rečeni Daruvarac. ‘Ne bojim se suda!’ bezbrižno je prije koji tjedan izjavio HDZ-ov ministar uprave Lovro Kuščević. ‘Nije me strah optužnice!’ jednako je onomad optužnicu USKOK-a komentirao HDZ-ov gradonačelnik Zadra Božidar Kalmeta. ‘Nije me strah istrage, vjerujem u hrvatsko pravosuđe!’ komentirala je pak skidanje zastupničkog imuniteta HDZ-ova gradonačelnica Knina Josipa Rimac. ‘Bojim se samo Boga!’ na zahtjev za izručenjem Hrvatskoj odgovorio je Dinamov boss Zdravko Mamić. ‘Ne bojim se više nikoga!’ svečano je onomad nakon odluke Ustavnog suda o ukidanju presude objavio Branimir Glavaš. ‘Ne bojim se apsolutno ničega!’ podvukao je nedavno pred kamerama i sam premijer Andrej Plenković. ‘Mene nije strah nikoga i ničega!’ ponovila je u intervjuu za Novu TV i predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović.

Za razliku od njih, Kristian Vukasović je za strah od hrvatske države imao sve razloge ovoga svijeta. Nije bio ni najveći hrvatski tajkun ni najzloglasniji kvartovski siledžija, nije bio ni ministar ni gradonačelnik, nije bio ni mafijaš ni ratni zločinac, nije bio ni predsjednik Vlade ni predsjednik Republike. Bio je samo mladić s dijagnozom nepoželjna socijalna ponašanja i disharmoničnog intelektualnog razvoja: dječak sa šibicama, invaliditetom trećeg stupnja, bronhijalnom astmom i nemirnom savješću.

Od svih u ovoj priči – podsjećam još jednom – jedini koji se sam prijavio policiji.

Kristian Vukasović, prvi Hrvat koji je umro od straha od Hrvatske.