970

Slučaj Grlević: Krave, poticaji, mito i poneka prijetnja

Ladislav Tomičić, kolumna za ''Novi list''

Njegova ispovijest vrvi detaljima koji bi morali interesirati organe gonjenja, ali nešto nam govori da će Grlevićeva priča imati istog odjeka kao naš poziv na ispitivanje porijekla imovine Josipa Đakića i njegovog sina

Kad je u siječnju ove godine priveden sin saborskog zastupnika i šefa HVIDRA-e Josipa Đakića, zbog širenje mržnje prema srpskom stanovništvu, šira javnost doznala je da taj mladac od dvadeset i nešto godina posjeduje hotel, koji je stvorio svojim vrijednim radom i trudom. Barem tako je tvrdio.

S ovog istog mjesta organe gonjenja u Republici Hrvatskoj pozvali smo da ispitaju porijeklo imovine Josipa Đakića i njegovog sina, ali na pozive jednog piskarala nitko se nije niti osvrnuo. Jasno, znali smo da će biti tako. Sve drugo bilo bi ravno čudu.

Prije par dana Đakićev hotel ponovo je spomenut u javnosti, ovaj put u okviru ispovijesti Krune Grlevića, čovjeka koji je bio na čelu udruge navijača nogometne reprezentacije Uvijek vjerni, odnosno čovjeku koji je optužen da je putem fotomontaža htio diskreditirati kasnije smijenjenog ministra poljoprivrede Tomislava Tolušića.

Ta ispovijest vrvi detaljima koji bi morali interesirati organe gonjenja, ali nešto nam govori da će Grlevićeva priča imati istog odjeka kao naš poziv na ispitivanje porijekla imovine Josipa Đakića i njegovog sina.

Kako bilo, priča o fotografijama kojima je Grlević navodno želio diskreditirati Tolušića od početka je sumnjiva da ne može biti sumnjivija. Obavještajna služba Republike Hrvatske poslužila je kao fakt checking agencija tjednika Nacional.

Obavještajna služba je zaključila da su fotografije kojima je Grlević navodno htio diskreditirati Tolušića - a na fotografijama/fotomontažama vidjeli smo Tolušića u društvu prostitutke - najobičnija fotomontaža.

Znali smo da pojedini novinari rade za obavještajnu službu, ali da Služba radi za novinare - to je bila apsolutna novost. Na postavljena pitanja o prirodi ove suradnje odgovor tad nismo dobili. Kruno Grlević u međuvremenu je zbrisao u inozemstvo.

U njegovoj ispovijesti navodi se da je fotografije dobio krajem prosinca, neke montirane, a neke prave. Da je fotografije pokazao Berislavu Jeliniću, koji je tražio da mu dvije ustupi kako bi ih objavio. Da je Jelinić oko toga kontaktirao premijera i SOA-u. Da mu je nakon toga Jelinić rekao da su fotografije lažne.

- Ako su fotografije lažne, nije mi jasno zašto ih je Jelinić onda objavio, kaže Grlević.

To je legitimno pitanje. Ali to je tek zaplet. Cijela Grlevićeva priča ravna je kakvom odlomku iz kriminalističkog romana o državi u kojoj je mafija podijelila vlast s političarima.

Grlević u ispovijesti podsjeća još i da su mediji njega i njegovog prijatelja Claudea Jambrušića optužili da su željeli smjestiti ministru zbog poticaja. Kad je pobjegao iz Hrvatske, kaže da ga je zvao Zoran Pripuz, jedan od ljudi kojeg se vezuje uz organizirani kriminal i brat poduzetnika Petra Pripuza. Taj se poduzetnik, podsjetimo, bavi otpadom, gorućim zagrebačkim pitanjem.

Zoran Pripuz, tvrdi Grlević, želio razgovarati o fotografijama. Onim navodno lažnim fotografijama. Pitamo se - zašto? Pripuz je Grleviću, tako ovaj tvrdi, najavio da će protiv njega biti podnesena kaznena prijava, što se kasnije i dogodilo.

Grlević je odbio, nazvao policiju i predao se istražiteljima. Tako tvrdi. Pripuz mu je kasnije, tvrdi Grlević, prijetio smrću. Navodno mu je rekao da mu je bolje da si puca u glavu, nego da to učine »oni«.

Također, Grlevića su, tako tvrdi, obrađivali Đoko (Đorđe Vuletić) i njegovi prijatelji u Staroj Knežiji. Uzrok svih svojih problema Grlević vidi u tome što je njegov prijatelj Jambrušić odbio platiti dva milijuna kuna mita, koliko je od Jambrušića, tvrdi, traženo da bi bolje surađivao s državom. To je bila cijena ulaznice za poticaje ministarstva poljoprivrede. Tako tvrdi Grlević.

- Đakić je poručio da mu trebaju dva milijuna da završi hotel u Pitomači. Claude je odbio platiti. Rekao je da mu ne želi dati niti lipe. Čak sam mu ja jednom prilikom rekao neka to plati da ne ispadnu još veći problemi. Drugi put je Đakić tražio da mu se plati barem milijun i pol, a treći put je po novac poslao bivšega dogradonačelnika Trogira, svog kuma Vinka Brkana.

Moj prijatelj Jambrušić odbio je dati mito, čak i kunu, što je i kamen temeljac problema. Tada kreće hajka. Tolušić i Đakić prijete kroz HVIDR-u i angažiraju kriminalce, tvrdi Grlević.

Sve to on tvrdi javno, putem medija. Hoće li se tko relevantan na njegove tvrdnje osvrnuti? Otkud Đakićevom sinu od dvadeset i nešto godina novac za hotel? Kakva je ovo država?