970

Ivan Đikić kao Luka Modrić

Branko Mijić, komentar za ''Novi list''

Možete li me slikati s profesorom Ivanom Đikićem?

Moram priznati da me je molba mladića s mobitelom u ruci, nakon konferencije »Javno i društveno odgovorna znanost« na riječkom Kampusu, iznenadila.Uhvatio sam se u predrasudi da mladim ljudima godi fotografiranje jedino u društvu nogometnih, glumačkih ili pjevačkih zvijezda. Celebrityja, rekli bismo i napisali hrvatski.

Nije mala stvar okupiti takvu reprezentaciju naših svjetski uglednih znanstvenika i intelektualaca na jednom mjestu, impresivnih biografija, titula i trofeja, koji dolaze iz već osmu godinu najboljeg sveučilišta na svijetu MIT (Cambridge, Massachusetts), preko prestižnih univerziteta Kalifornije, Chicaga i Buffala, do Frankfurta i Budimpešte.

Neki su s pravom pitali hoće li to što su članovi Međunarodnog znanstvenog savjeta Sveučilišta u Rijeci imali potrebu reći ove srijede, stići do javnosti, jer njihove riječi znače puno više od njihovih slika. Malo tko se zabrinuo hoće li ih netko osim prisutne publike čuti. A trebali bi!

Ne zato što su ugledni profesori, znanstvenici, akademici i istraživači došli u Rijeku s gotovim rješenjima, formulama i algoritmima kojima ćemo riješiti sve naše probleme.

Upravo suprotno, oni su nam ponudili svoje sumnje, nedoumice i kritičko mišljenje koje se samo na prvi pogled odnosi na ovdašnje Sveučilište, a u suštini su secirali društvo u cjelini. Samo što je ovdašnja akademska zajednica imala ponešto hrabrosti suočiti se sa svojom slikom i prilikom te otvoriti tabu-teme i zabrane o kojima se do jučer nije javno progovaralo.

Da, bilo bi zanimljivo sličan skup organizirati u hrvatskom Saboru, uz prisustvo svih članova Vlade i državnih velikodostojnika, uz izravan televizijski prijenos, pa da pouke i poruke takvog dijaloga dopru do javnosti. Jer, kao što reče Đikić, »znanstvenici se ne mogu mjeriti samo na temelju objavljenih radova, patenata, novca koji su zaradili, nego i svojim društvenim angažmanom«. Isto tako, oni koji odlučuju o našim sudbinama moraju pokazati javnu odgovornost za ono što čine, pogotovo ako im to sugerira društveno odgovorna znanost.

Krajnje je vrijeme da se počnemo mijenjati, od pojedinaca do institucija, jer nam u suprotnom prijeti propast. Ovo rušenje bjelokosnih kula i akademskih zabrana te »izlazak znanstvenika iz svojih laboratorija«, ne bi li svojim društvenim angažmanom pridonijeli općem napretku, možda je i posljednji SOS signal da bez znanosti nema ni uljuđenijeg društva, ni uređenije države.

- Znanost nije nacionalna već kompetitivna disciplina koja će, međutim, upravo tako povratno pomoći naciji, zaključuje prof. dr. Igor Mezić koji smatra da velika većina znanstvenika nije pod utjecajem ni političkih ni ideoloških načela. Možda bi ga neki primjeri iz naše svakodnevice mogli demantirati, poput dodjeljivanja počasnih doktorata aktivnim političarima ili pak okamine zvane HAZU koja postoji tek kao stećak iz stoljeća sedmog.

Konformizam je danas rasprostranjena boljka među hrvatskim znanstvenicima, dok su mediokriteti s doktoratima rak-rana naše znanosti. Iz takvog inkubatora mogu se fabricirati samo nekompetentni kadrovi selekcionirani putem obiteljskih veza, klijentelističke povezanosti i kriterijem stranačke podobnosti.

Zbog svega toga potrebna nam je javno i društveno odgovorna znanost te je lako odgovoriti rektorici Sveučilišta u Rijeci Snježani Prijić-Samaržija:

- Je li to znanost koja rješava probleme svojih građana? Znanost koja razvija talente, kulturu izvrsnosti i intrinzično motiviranog istraživanja? Znanost koja proširuje prostore slobode, jednakosti i poštovanja ljudskih prava?

Samo tako će mladi čovjek s početka ove priče jednoga dana moći postati ugledni znanstvenik s kojim će se u riječkom Kampusu poželjeti slikati neki njegov budući nasljednik.

A mi ćemo moći odahnuti. Eppur si muove!