970

Preživjelom iz Srebrenice brat umirao na rukama: "Reci mami da nisam patio"

Hasan Hasanović koji je preživio pakao Srebrenice prisjetio se tragičnih događaja. Balkan Insightu ispričao je priču o strahotama kojima je svjedočio

U genocidu koji se dogodio na današnji dan prije 24 godine izgubio je braću. 

Hasan je na današnji datum 1995. godine imao 21 godinu i s tisućama Bošnjaka bježao je od napada vojske i policije Republike Srpske. Nada ga je kroz šumu tjerala da zajedno s braćom izbjegne smrt i dođe na teritorij Armije Bosne i Hercegovine (ABiH) u okolici Tuzle. 

“Na jednom raskrižju, 11. srpnja, sam se rastao sa suprugom, šesnaestomjesečnim sinom i punicom, a svakog trenutka padale su po dvije, tri, pet granata. Vidio sam sina kako se trese od straha i pomislio da će mi to biti najteži trenutak u životu. Međutim, strahote će doći tek kasnije. Tada nisam znao gdje su mi braća i majka”, rekao je Hasanović.

Braću je pronašao u selu Šušnjari, a mlađega brata Hajru tamo je vidio posljednji put. U koloni su se zaputili prema selu Buljim, a braću je često gubio zbog bježanja od zasjeda Vojske Republike Srpske. 

“Kad smo došli na Kameničko brdo, susjed Osman, koji je imao oko 15 godina, rekao je da mi je poginuo brat Hajro. Kada su prošli Buljim, on je bio na samom kraju kolone. Srpske snage su protuavionskim mitraljezom pucale u začelje. Vratio sam se nazad, ali bratu Hasibu nisam rekao što se dogodilo. Morao sam hodati dva, tri sata kako bih stigao do mrtvog brata Hajre. Skinuo sam mu jaknu i njome mu prekrio lice. Ubijene susjede, Nazifa i Merseda, prekrio sam granjem”, priča Hasanović.

"Mislim da nijedan horor režiser ne bi onako nešto snimio"

Nakon bratove smrti, Hasan je dva dana lutao šumom pokušavajući pronaći kolonu koja se zaputila prema sigurnom teritoriju u okolici Tuzle. Pokušavao je pronaći i preživjelog brata Hasiba, što mu je na kraju i uspjelo. Nedugo nakon toga, napadnuti su iz zasjede. 

“Zemlja je počela gorjeti od metaka. Mislim da nijedan horor režiser ne bi onako nešto snimio. Možda se u tom trenutku 15 tisuća ljudi nalazilo na Kameničkom brdu. Nije se imala gdje noga spustiti na tlo od mrtvih tijela. Bilo je još uvijek živih ljudi koji su bili bez dijelova tijela, ruku, nogu… Vjerojatno su tražili pomoć. Neki su tražili i da ih ubiju, da završe s patnjom”, opisao je Hasan. 

Hasan je tijekom zasjede ostao i bez brata Hasiba, ali to još nije znao. Put je nastavio sam, vidio je stotine tijela od kojih su neka bila i obezglavljena. 

Posebno pamti susret s dječakom u novoj crvenoj trenirci. Nova odjeća je tada u Srebrenici bila nezamisliv pojam i zato je posumnjao da se radi o nekome koga su poslali da razdijeli kolonu. Ipak, Hasan je shvatio da se ne radi o tome, a dječak je poznavao teren i povjerovao mu je.

“Po silasku na Đugum, kazao mi je: ‘Požurit ćemo, i nemoj gledati ovo na stolici.’ Odmah iznad puta, na stolici, nalazio se čovjek – noge su mu bile svezane. Imao je na sebi suknju. Obrazi su mu bili rasporeni i zakačeni zihericama za uši. Mislim da nije imao oči, nije se vidjelo od krvi. Čovjek je bio i dalje živ, pokušao je nešto reći. Primijetio sam da mu je odsječen spolni organ. Toliko sam se uplašio da nisam osjećao želju za životom”, ispričao je Hasan.

Nakon nekog vremena, opet je sreo dječaka u crvenoj trenirci. Opisao ga je kao "Božje čudo". Navodi kako postoje brojni svjedoci da je to dijete bilo tamo, a i danas se raspituje tko je. Međutim, nitko ne zna čiji je i što se dogodilo s njim.

"Kada vidiš mamu, reci joj da nisam patio"

S bratom i susjedima Hasanović je naišao na minsko polje. Detonacija ga je odbacila u šumu te je puzao kako bi pronašao brata, a susjed ga je usmjerio prema njemu.

“U tom trenutku stavio sam ruku u nešto što je izgledalo kao topao puding. Otprilike cijela šaka mi je bila u nečemu blago sluzavom. Ustvari, ja sam bratu ruku stavio u trbuh. Bio je teško ranjen. Lijeva strana trbuha bila je potpuno razvaljena. Crijeva su se vidjela”, rekao je prisjećajući se ovog stravičnog trenutka. 

Liječnici su Hasibu previli trbuh nakon čega je živio još devet sati. U posljednjim trenucima svog života, Hasib je Hasana pogledao i rekao mu: "Kada vidiš mamu, reci joj da nisam patio." Nakon toga je tri puta udahnuo i umro. Hasan je uplakan ispričao kako mu je to najgori trenutak u životu i svaki dan ga ponovno proživljava. 

Da ne ostane na teritoriju pod kontrolom Republike Srpske, Hasan je bratovo tijelo odlučio ponijeti do Nezuka.

“S njegovim tijelom došao sam 16. srpnja na stadion u Nezuk, negdje oko 18 sati. Nisam ga osjećao kao teret. Nije mi bio težak”, prisjetio se. Hasan danas ima sina i kćer te ih uči istini da i oni “znaju što se dogodilo i što se može dogoditi ako zaborave”.