970

Može li Kolinda uopće biti Hrvatica katolkinja ako vježba jogu?

Nedavno priznanje hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović da prakticira i voli jogu i meditaciju izazvalo je burne reakcije u javnosti, osobito u radikalnijim redovima Katoličke crkve u Hrvata te s njima povezanim medijima i društvenim mrežama.

Ono je još jednom otvorilo pitanje idu li katoličanstvo i joga zajedno te može li se netko tko, poput naše predsjednice, prakticira jogu i meditaciju, smatrati pravim katolikom i Hrvatom. Ovdje namjerno postavljamo pitanje hrvatstva, a ne samo katoličanstva jer je nebrojeno puta potvrđeno da se u glavama hrvatskih radikalnih desničara između ta dva pojma postavlja znak uzajamne uvjetovanosti.

Među prvima Kolindu je na svojem profilu na Facebooku očekivano napao pater Ike Mandurić, poznatiji kao šatoraški svećenik.

Među ostalim, izjavio je da ga užasno žalosti "što predsjednica, pričajući o svojoj privatnoj vjerskoj praksi joge, zapravo odvraća narod od Katoličke vjere. I tako puše u jedra trendu promicanja joge u škole, sport i svagdašnji život, koja se inače sve više nameće i katoličkoj djeci, što je za nas veliki problem", aludirajući pritom očito na svojevremenu otvorenost lijevih vlada prema ideji da se joga ponudi kao mogući izbor u školama.

Može droga, ali ne može joga

Na kraju statusa poželio je hrvatskom katoličkom narodu da lijepo prepozna Kolindinu "duhovnu plitkoću i okrene se tome da pokuša pronaći nekoga drugoga tko razboritije i autentičnije živi domoljubne i kršćanske vrijednosti – ako takav postoji ili ako se takav pojavi."

"Tko ne razumije narod i tko nema iste ideale, ne može ga ni voditi", poručio je svećenik kojem radikalno desni mediji, u posljednje vrijeme u otvorenom ratu s Kolindom, tepaju kao izuzetno "omiljenom pateru" koji je "oduvijek osjećao bilo hrvatskog naroda".

Ovom svojom predizbornom porukom s kraja statusa Mandurić je još jednom potvrdio uvriježenu, ranije spomenutu percepciju prema kojoj hrvatska desnica nekatolike ne priznaje za prave Hrvate.

Pravima će ona lako previdjeti i zaboraviti sve moguće grijehe, od konzumiranja prostitutki i kokaina, preko pljačke vlastitog naroda, do etničkog čišćenja i dječjih logora, ali ne i prakticiranje joge.

Kako je već poznato, Mandurićev profil ubrzo je ugašen, a prema navodima desnih medija, njegovo brisanje na Facebooku zatražila je Kolinda.

Što uopće znači joga?

Ako želimo odgovoriti na pitanje idu li joga i katoličanstvo zajedno, prvo moramo adresirati neke temeljne postavke, prije svega što se točno misli pod pojmom joga i meditacija.

Kako ćemo pokazati, strogo govoreći, joga i kršćanstvo ne idu zajedno! Kratko tumačenje bilo bi da joga nije joga u pravnom smislu te riječi ako služi samo tjelovježbi i relaksaciji. Njezina konačna svrha, sadržana u brojnim elementima u svim dijelovima njezine prakse, u suštini je duhovna, a to je prosvjetljenje, sjedinjenje s bogom te oslobađanje od karme i patnje u krugu rađanja i umiranja. Ovisno o tradiciji u kojoj se joga prakticira, naglasci i interpretacije ovih ciljeva mogu biti pomalo različiti.

S druge strane, ako se termin joga uzme ležernije, onako kako se danas uvriježio na Zapadu, kao vježba za um i tijelo, kršćanstvo se ne bi trebalo bojati joge. Kako to ilustriraju medijski napisi, u nekim zemljama, poput Velike Britanije, joga se masovno prakticira u gotovo svim školama, a jedino o čemu se ondje raspravlja jest – je li bolje da djeca, sve sklonija sjedilačkom načinu života i debljanju, trče, vježbaju gimnastiku i ganjaju loptu ili da vježbaju joga poze, disanje i meditaciju poznatu kao 'mindfulness'.

Joga radi zdravlja

Na Zapadu su u 20. stoljeću posebnu popularnost stekle joge koje nose razne nazive (u tekstu ćemo koristiti nazive onako kako su se uvriježili u Hrvatskoj, a ne nužno ispravnu hrvatsku transliteraciju), no kojima je zajedničko to što uključuju vježbe kontrole tjelesnih položaja (asana), vježbe disanja (pranayama) i meditaciju (dhyana) koje se predstavljaju kao tehnike kojima se postiže tjelesno i mentalno zdravlje.

Brojna istraživanja pokazala su da joga i meditacija doista mogu imati neke pozitivne efekte, osobito kada je riječ o bolovima u donjem dijelu kralježnice i oslobađanju od stresa. Neke studije utvrdile su da može biti korisna i kao suportivna, komplementarna intervencija kod žena oboljelih od raka dojke.

No postoje i studije koje su utvrdile da navedeni efekti postaju nešto slabije izraženi kada se sudionici koji prakticiraju jogu uspoređuju sa sudionicima u kontrolnoj skupini koji nisu neaktivni, već prakticiraju neke druge oblike vježbi ili primaju psihoterapiju.

Konačno, ima i onih koje su pokazale da joga nije apsolutno neštetna kako se obično misli. Naime, neke njezine tehnike mogu biti opasne, naročito ako se prakticiraju bez vodstva iskusnih stručnjaka i ako ih prakticiraju ljudi s određenim zdravstvenim problemima. Ipak, kada se uzme u obzir činjenica da svako bavljenje sportom može uzrokovati ozljede te da su one uzrokovane jogom relativno rijetke u populaciji milijuna ljudi koji danas vježbaju jogu radi zdravlja, čini se da je poprilično sigurna.

Joga je u biti duhovna praksa

Kao što smo naveli na početku, joga izvorno nije razvijena kao vježba za zdrav duh u zdravom tijelu, već kao duhovna praksa. Imenica 'joga' dolazi od sanskrtske riječi koja potječe od korijena 'yuj' koji znači 'povezati', 'sjediniti' ili 'zauzdati'. U nekim tradicijama stoga se tumači da ukazuje na sjedinjenje duše (atme) s bogom (brahmanom), s tim da to sjedinjenje može biti personalno (primjerice, kao sjedinjenje dvije odvojene osobe u braku) ili impersonalno (kao stapanje kapi s oceanom), ovisno o tradiciji.

Termin se odnosi na skupinu tjelesnih, mentalnih i duhovnih praksi podrijetlom iz drevne Indije. U raznim varijantama neke od tih disciplina primjenjuju se u hinduizmu, budizmu i džainizmu. Prema povjesničarima, joga vuče korijene još iz asketskih praksi, iz vremena šamanizma, prije vedskih spisa i navedenih religija. No, uglavnom se smatra da su najstariji zapisi koji je spominju hinduistički spisi Rg Veda i Upanišade.

U hinduizmu se prakticira cijeli niz joga. Ovdje nećemo ulaziti u sve moguće različite podjele i imenovanja joga jer bi to bilo previše komplicirano, a ne bi služilo svrsi. Hinduistički sveti spis Bhagavad gita u svojih 18 poglavlja navodi 18 različitih vrsta joge, no prema mišljenju stručnjaka, one se mogu svesti na tri glavna tipa – na karma jogu (karma znači djelovanje), bhakti jogu (bhakti znači ljubav, odnosno devocija) i jnana jogu (jnana znači znanje).

Za neke od tih joga, primjerice za bhakti, vježbe tijela i disanja nisu važne. U nekim drugim sustavima, primjerice u Joga sutrama, spisima koje je u drugom stoljeću prije nove ere sastavio Patanjali, te vježbe predstavljaju dva od ukupno osam (na sanskrtu astha znači osam) temeljnih stupova joge.

No, kako god uzeli, ciljevi svih joga su isti. Za ilustraciju, osoba koja prakticira bhakti jogu, odnosno kako je neki zovu, jogu ljubavi, samadhi, odnosno kontemplaciju i sjedinjenje s bogom postiže raznim praksama koje njeguju ljubav prema bogu, među ostalim, slušanjem priča o njemu, pjevanjem pjesama posvećenih njemu, meditacijom na njegova imena i sl. Ideja je da razvojem intenzivne ljubavi, odnosno bhakti, aktivnosti i um štovatelja postupno postaju potpuno zaokupljeni i sjedinjeni s bogom u samadhiju.

Do stanja samadhija jogi također može doći ako slijedi Patanjalijevih osam stupova redom: yama (uzdržavanje od želja, osobito seksualnih), niyama (pridržavanje pravila i prakticiranje pobožnosti), asana (kontrola položaja tijela), pranayama (kontrola disanja), pratyahara (osjetilno povlačenje), dharana (koncentracija), dhyana (meditacija) i samadhi (kontemplacija, odnosno sjedinjenje s bogom).

Zašto joga može biti problem?

Kada tako postavimo stvari, proizlazi da je pater Mandurić u pravu kada kritizira Kolindu. Naime, razne tjelesne, mentalne i duhovne vježbe u jogi teško je odvojiti od njihova duhovnog cilja, a vjerskim fundamentalistima svaka ideja o kontaminaciji drugačijim duhovnim idejama signal je za alarm.

U čemu je problem, jasnije je demonstrirao fra Josip Blažević kojeg katolički mediji predstavljaju kao ponajboljeg stručnjaka za istočnjačke religije (vjerojatno zato što nemaju boljih). Naime, on u jednom izlaganju objavljenom na YouTubeu upozorava da je joga u suštini duhovna praksa te da će neki ljudi, koji u sklopu tečajeva joge prakticiraju meditaciju, možda meditirati na mantru 'So'ham'. Pritom valja znati da 'so' znači 'to', a 'aham' znači 'ja'. Dakle, 'So'ham' može se prevesti kao 'ja sam to' ili 'ja sam brahman', odnosno 'ja sam istovjetan i jedno s bogom'. Tu nastaje problem jer se na specifičnu meditaciju nerijetko nadovezuje cijela filozofija, odnosno teologija, a eventualno i mitologija koja nije kompatibilna s kršćanstvom.

Naravno, problem također može biti u tome što će brojni učitelji joge svojim polaznicima nuditi više od tjelovježbi i meditacije na istočnjačku mantru. Možda će ih razgovorima, tumačenjima efekata joge ili ponudom knjiga potaknuti da postanu tolerantni prema istočnjačkim duhovnostima ili, još gore, da postanu sljedbenici neke od njih. A apostaza, odnosno obraćenje od vlastite religije u neku drugu, za fundamentaliste svih denominacija gora je od smrti. U nekim muslimanskim državama stoga je čak i danas kažnjiva smrću.

Zašto joga ne mora biti problem?

Naravno, vježbanje joge uopće ne mora biti u srazu s kršćanstvom. Način na koji se danas prakticira na Zapadu uglavnom je toliko sekulariziran i očišćen duhovnih elemenata i narativa da čovjek može vjerovati u što god želi ili ne vjerovati ni u što i bezbrižno prakticirati jogu i meditaciju. Relativno je lako naći instruktore joge koji neće ulaziti u priče o čakrama, dijeliti mantre s nekim istočnjačkim filozofskim tumačenjem niti će uz vježbe naturati knjige ili CD-e gurua.

Primjerice, čak i jedan od četvorice 'jahača', odnosno predvodnika pokreta Novog ateizma, Sam Harris, u svojoj knjizi 'Buđenje' govori o koristima meditacije 'mindfulness' (na sanskrtu vipassana) na vrlo sekularan način, kao o 'duhovnosti bez religije'.

"Mindfulness je jednostavno stanje otvorene, nerastresene pažnje koja ne sudi, na sadržaj svijesti, bilo ugodan ili neugodan. Pokazalo se da njegovanje ove osobine uma ublažava bol, tjeskobu i depresiju, poboljšava kognitivne funkcije te čak stvara promjene u gustoći sive tvari u područjima mozga koja se odnose na učenje i pamćenje, emocionalnu regulaciju i samosvijest“, piše u svojem blogu slavni ateist.

U nastavku daje podrobnije upute kako prakticirati takvu meditaciju, a one, s vježbama sjedenja, disanja i koncentracije, poprilično podsjećaju na uvriježene zapadnjačke vježbe joge. No pritom treba istaknuti da i Harris kaže kako mu se ljudi koji su čitali njegovo 'Buđenje' javljaju s pritužbama da im instrukcije iz joge ponekad dolaze u paket-aranžmanu s nekom istočnjačkom indoktrinacijom.

Dakle, joga i meditacija mogu biti kompatibilne s kršćanstvom. Potrebno je samo osigurati uvjete za to, odnosno pronaći odgovarajućeg instruktora.

Što kažu pape, Crkva i teolozi?

U prilog svemu dosad navedenom govori više dokumenata, tekstova i poruka raznih katoličkih teologa i čelnika.

Primjerice, kada je papa Franjo prije četiri godine, govoreći o tvrdoći srca uzrokovanoj bolnim iskustvima, poručio: "Možeš proći milijune katehetskih tečajeva, milijune tečajeva duhovnosti, joge, zena i sličnih stvari. No ništa ti od toga neće ti moći dati slobodu", razvila se diskusija o tome mogu li kršćani prakticirati jogu ili meditaciju.

Tom prilikom portal Catholic Online objavio je tekst iz kojeg proizlazi da mogu, ali uz odgovarajući oprez, osobito kada je u pitanju meditacija na neku mantru, kao što je navedena impersonalistička 'So'ham'.

Slične poruke šalje i Pismo koje je još 1989., za vrijeme Hrvatima omiljenog pape Ivana Pavla II., biskupima uputila Kongregacija za doktrinu vjere:

"Sve učestaliji kontakt s drugim religijama te njihovim različitim stilovima i metodama molitve u posljednjim desetljećima naveo je mnoge vjernike da se pitaju kakvu bi vrijednost nekršćanski oblici meditacije mogli imati za kršćane. Prije svega, to se pitanje tiče istočnjačkih metoda. Neki ljudi danas se okreću tim metodama iz terapeutskih razloga. Duhovni nemir koji proizlazi iz života izloženog užurbanom koraku tehnološki razvijenog društva navodi neke kršćane da u tim metodama molitve traže put do unutrašnjeg mira i psihičke ravnoteže...

Drugi kršćani, zahvaćeni pokretom koji ide prema otvaranju i razmjeni između raznih religija i kultura, smatraju da njihova molitva može mnogo dobiti iz tih metoda. Uočavajući da su brojne tradicionalne metode meditacije, osobito kršćanske, u novije vrijeme postale zapostavljene, pitaju se bi li danas bilo moguće, s novim treningom u molitvi, obogatiti vlastito nasljeđe ugrađivanjem nečega što mu je do sada bilo strano...

Za nalaženje odgovora na ovo pitanje prije svega treba razmotriti, makar samo na opći način, što sačinjava intimnu prirodu kršćanske molitve...

U Crkvi, u legitimnoj potrazi za novim metodama meditacije, treba uvijek imati na umu da je esencijalan element autentične kršćanske molitve susret dviju sloboda, bezgranične slobode Boga s ograničenom slobodom čovjeka.“

Dakle, Kongregacija za doktrinu vjere, crkvena institucija proizašla iz nekadašnje Inkvizicije, ne zabranjuje niti kritizira prakticiranje joge i meditacije, već samo katolicima preporučuje oprezno kombiniranje.

Svećenik, teolog, znanstvenik: Joga sigurno nije ugroza katoličanstvu

Slično razmišlja i profesor dr. sc. Marino Ninčević, svećenik, teolog i profesor na Hrvatskim studijima koji u svojim znanstvenim tekstovima zastupa interkulturalne vrijednosti.

U kontekstu slučaja Kolinda navodi jedan pasus iz svojeg rada "Interkulturalizam u religijskom odgoju i obrazovanju u službi promicanja europskih vrijednosti" iz 2018. godine:

"Interkulturalni suživot danas je jedno od najznačajnijih civilizacijskih pitanja. Svaka ljudska zajednica treba težiti ka pluralizmu i toleranciji kako bi spriječila konflikte koji nastaju zbog ravnodušnosti spram tuđih potreba za izražavanjem vlastitog identiteta... Interkulturalizam znači biti s drugima, a ne samo pored njih i zato stremi nadilaženju procesa asimilacije i pasivne koegzistencije mnoštva kultura, kako bi se razvijalo samopoštovanje i poštovanje i razumijevanje kultura drugih."

Ninčević smatra da tečaj joge zasigurno nije nikakva ugroza katoličanstvu ni kršćanstvu, a u prilog tome navodi dokument II. vatikanskog sabora Nostra aetate - Deklaracija o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama (iz 1965.), u kojem stoji:

"... u hinduizmu ljudi istražuju i izražavaju Božji misterij neiscrpivom plodnošću mitova i oštroumnim pokušajima filozofije, a traže oslobođenje od tjeskobe naše egzistencije ili oblicima asketskog života, ili dubokim razmatranjem ili se utječu Bogu u ljubavi i pouzdanju... Tako i ostale religije širom svega svijeta nastoje različitim načinima priteći u pomoć nemiru ljudskoga srca predlažući putove, tj. nauke i pravila života i svete obrede.

Katolička crkva ne odbacuje ništa što u tim religijama ima istinita i sveta svojstva. S iskrenim poštovanjem promatra te načine djelovanja i življenja, te zapovijedi i nauke koje, premda se u mnogome razlikuju od onoga što ona sama drži i naučava, ipak nerijetko odražavaju zraku one Istine što prosvjetljuje sve ljude. Ali ona bez prekida naviješta i dužna je naviještati Krista, 'koji je put, istina i život' (Iv 14, 6), u kome ljudi nalaze puninu religioznog života, u kome je Bog sve sa sobom pomirio."

U istom kontekstu navodi i dva međureligijska skupa koji su trebali demonstrirati spremnost Katoličke crkve na razumijevanje i uključivost. Prvi je bio molitveni skup u Asizu 1986. u kojem su pred bazilikom sv. Franje sudjelovali predstavnici 12 najpoznatijih svjetskih religija: židovstva, islama, budizma, hinduizma, rissho–koseikai, šintoizma, zoroastrizma, sikhizma, jainizma, tradicionalnih afričkih religija, tradicionalnih američkih religija te kršćani raznih denominacija, koji su se predstavili kao jedna religija. Drugi je bio međureligijski skup održan u Vatikanu u listopadu 1999. uoči otvaranja Jubilarne godine 2000., a na njemu je prisustvovalo 230 sudionika iz pedeset zemalja koji su predstavljali 20 različitih svjetskih religija. Tema tog skupa bila je "Suradnja među različitim religijama na pragu trećega tisućljeća".

Nema oprosta za Kolindu

Naravno, ovakve ideje tolerancije, koliko god uvijek bile ograničene temeljnim postavkama svake religije da je ona ipak najbolja i najpotpunija, među hrvatskim ultrakonzervativcima i klerom teško čak i takve, reducirane i sa zadrškom, mogu naći glasnijih pobornika. Najvećim hrvatskim katolicima pravi Hrvat je katolik koji ne čini ništa što bi moglo mirisati na bilo kakav sumnjivi eklekticizam, pa čak ni na toleranciju ičega drugačijeg od fundamentalističkog katolicizma, po mogućnosti začinjenog što jačom aromom nacionalizma endehazijskog tipa. Nikakvo navođenje enciklika, kongregacija, sabora, ovih i onih papa to ne može relativizirati. Prije će pape biti proglašeni izdajicama, masonima, komunistima ili čak, što je najgore, neprijateljima hrvatskog naroda!

Može se očekivati da će službeni Pantovčak pokušati vaditi Kolindu nekim tumačenjima o jogi kao vježbi za zdravlje, no teško je vjerovati da će domoljubni fundamentalisti to samo tako progutati. To ipak nisu samo etnička čišćenja ili logori!