970

Zbrka u Kolindinoj i Andrejevoj glavi

Ladislav Tomičić, kolumna za ''Novi list''

Četnički vojvoda Šešelj, čije stavove je u dogovoru s PR timom Kolinde Grabar Kitarović prenosio ražalovani neonacist u ulozi televizijske zvijezde Velimir Bujanec, u toj priči zgodno se našao kao saveznik spomenute zbrke u glavi, baš kako su se u osvit pobjede nad fašizmom sredinom prošlog stoljeća ruku pod ruku našli poraženi izdajnici, hrvatski i srpski fašisti – ustaše i četnici.

Predsjednica države kojoj je u osvajanju predsjedničkog mandata pomagao četnički vojvoda, ratni zločinac i novovjeki srpski fašist Vojislav Šešelj uoči Dana pobjede nad fašizmom otišla je na Bleiburg, kako bi se poklonila na mjestu do kojeg su nakon povijesnog poraza dobacili poraženi hrvatski fašisti – ustaše. Putem svog Facebook profila svojoj brojnoj Facebook sljedbi pisala je o masovnom ubojstvu ratnih zarobljenika i civila, o kršenju svih civilizacijskih normi i odredbi tadašnjeg humanitarnog prava. Dan kasnije, na sam Dan pobjede, Kolinda Grabar Kitarović na svom twitter profilu objavila je sjećanje na hrvatske antifašiste, koji su, napisala je, »dali iznimno velik doprinos konačnoj pobjedi nad fašizmom i nacizmom«. Obljetnička zbrka u glavi predsjednice Republike Hrvatske vjerna je slika odnosa koji ova država ima prema vlastitoj povijesti. Četnički vojvoda Šešelj, čije stavove je u dogovoru s PR timom Kolinde Grabar Kitarović prenosio ražalovani neonacist u ulozi televizijske zvijezde Velimir Bujanec, u toj priči zgodno se našao kao saveznik spomenute zbrke u glavi, baš kako su se u osvit pobjede nad fašizmom sredinom prošlog stoljeća ruku pod ruku našli poraženi izdajnici, hrvatski i srpski fašisti – ustaše i četnici.

Glavni stup izvršne vlasti, premijer Andrej Plenković, pokazao se pametnijim i suptilnijim od svoje kolegice Kolinde Grabar Kitarović. Pobjedu nad fašizmom njegova je Vlada obilježila prigodnim priopćenjem za javnost. »S posebnim se pijetetom sjećamo brojnih hrvatskih antifašista koji su pridonijeli pobjedi nad nacizmom i fašizmom u Drugom svjetskom ratu, kraju rata u Europi te Hrvatsku svrstali na stranu pobjednika. Odajemo također počast brojnim žrtvama – civilima, sudionicima oslobodilačkih pokreta i zarobljenicima koncentracijskih logora«, poručili su iz Vlade. Naravno, već u idućem pasusu priopćenja potražili su balans: »Osuđujemo i sve zločine poraća u kojima su stradale brojne nevine hrvatske žrtve u vremenu komunističke Jugoslavije«. Kao i u slučaju predsjednice države, zbrka u glavi nositelja izvršne vlasti još jednom nas je podsjetila da živimo u državi koja ne zna kako bi se nosila s vlastitom poviješću, ne samo kad je u pitanju Drugi svjetski rat.

Republika Hrvatska ne samo da ne zna kako bi se odnosila prema Drugom svjetskom ratu, njezini demokratski izabrani predstavnici uspjeli su se potpuno pogrešno postaviti i u odnosu na kontroverze rata za neovisnost, koji je vođen početkom devedesetih. (Na ovom mjestu nećemo govoriti o odnosu prema zločinima koje su počinili pripadnici Hrvatske vojske i policije, o tome je rečeno dosta, a prilika će, na žalost, biti još.) Te kontroverze povezane su s Drugim svjetskim ratom i zločinačkim režimom Ante Pavelića. U pitanju je, dakako, odnos prema HOS-u, paravojnim hrvatskim jedinicama pod zapovjedništvom Hrvatske stranke prava.

Pod zapovjedništvom stranačkih prvaka ekstremne nacionalističke desnice, HOS se u ratu za neovisnost otvoreno pozivao na nasljeđe zločinačkog NDH režima i preuzeo njihov pozdrav Za dom spremni. HOS-ovci su u to vrijeme isticali ustaška obilježja i ulicama gradova marširali pjevajući ustaške budnice, sve dok ih tadašnji predsjednik Franjo Tuđman nije uspio uvesti u redoviti sastav Hrvatske vojske, što je bio rezultat potrebe da se Hrvatska međunarodnoj zajednici predstavi u povoljnom svjetlu, što s neoustašama u sastavu oružanih snaga nije išlo glatko.

U mandatu vlade Andreja Plenkovića ustaški pozdrav koji su koristile paravojne jedinice devedesetih godina dopušten je u određenim prigodama, što je usporedivo sa situacijom u kojoj bi njemačka vlada dopustila da se u određenim prigodama u Njemačkoj smije vikati nacistički pozdrav Sieg Heil. U tom ključu valja gledati na balansiranje priopćenja Plenkovićeve vlade u povodu Dana pobjede nad fašizmom. Tim priopćenjem Vlada izlazi u susret međunarodnoj zajednici, a ne onom dijelu hrvatskog biračkog tijela koji nema sentimenata prema zločinačkom ustaškom pokretu. Dodatak o hrvatskim žrtvama u vremenu komunističke Jugoslavije, pak, sročen je za potrebe narativa koji Hrvatskoj kao prihvatljiviju opciju od Titovih partizana nameće Pavelićeve ustaše. Zbog takve politike Hrvatska nastavlja glavinjati u svojim zabludama, stvarajući nove prijepore o povijesti, na kojima će se u nadolazećim desetljećima sukobljavati nove generacije.