970

VIKTOR IVANČIĆ - Radnici i seljaci

Piše: Viktor Ivančić, iz knjige „Radnici i seljaci – Planinski zrak – Vita activa“ 
Fabrika knjiga, maj 2019.

Peščanik.net, 11.05.2019.

„Radnici i seljaci“ su mračna knjiga puna optimizma, koji nastaje u trenutku spoznaje junaka da je pobuna moguća. Likovi u ovim pričama – radnici, seljaci i šačica poštene inteligencije – notorni su gubitnici tranzicije, koji u egzistencijalnoj krizi preispituju prošlost, tražeći uzroke svojih nevolja.

HISTORY CHANNEL

(Lora pro nobis – 3)

Obratite pažnju u Kapou na kadar u kome Riva izvršava samoubistvo bacivši se na električnu ogradu: čovek koji se u tom trenutku odluči za vožnju kamere unapred, kako bi što bolje kadrirao mrtvo telo – pažljivo smeštajući podignutu ruku u ćošak finalne kompozicije – taj je čovek vredan najdubljeg prezira.
Jacques Rivette

From: mbaranov@gmail.com
To: b.krez@mup-st.hr
Date: 25. Jan. 23:55

Štovani gospodine Krez,

Već punih mjeseca dana nadzirem Vašu nadzornu kameru. Mogao bih Vam o njoj sastaviti detaljan izvještaj, uključujući fotografije koje sam načinio u različita doba dana i iz različitih uglova da posluže kao dokazni materijal. Koliko god izgledalo infantilno, snimati napravu za snimanje predstavljalo je za mene stanoviti, mada tjeskoban, izazov.

Dosad sam u tri navrata pismenim putem prosvjedovao, a jednom čak i osobno došao u policijsku upravu, tražeći da se dotična sprava ukloni ili preusmjeri tako da ne vrši agresiju na moju intimu. Budući da sam svaki put bio ignoriran ili nepristojno odbijen, odlučio sam preskočiti niže stepenice i obratiti se direktno Vama, načelniku policijske uprave, iako bez realne nade da ćete ovaj dopis uopće pročitati, a kamoli poduzeti nešto u smislu uvažavanja mojeg zahtjeva. To, međutim, ne znači da ću odustati. S vremenom sam shvatio kako se vrijeme – nasuprot raširenom uvjerenju – najbrže troši uz fatalističko prihvaćanje datosti i meku socijalnu prilagodbu.

Ukratko, da ponovim ono što sam već tri puta naglasio Vašim blaziranim i neotesanim službenicima: nadzorna kamera u Ulici oslobođenja, u neposrednoj blizini križanja s Goličkom, postavljena je na fasadi peterokatnice otprilike po sredini drugoga kata (ili možda malo više) i usmjerena je – nominalno – prema podružnici Sberbank-a koja se nalazi u prizemlju na suprotnoj strani ceste. Do ostakljene podružnice Sberbank-a, hiperdizajnirana interijera, neukusnog do povraćanja, nalaze se još dopadljiva mala pekara, odakle se šire topli i slani mirisi nepodložni videorecepciji, prodavaonica talijanskih cipela, sva u žućkastim tonovima, i haustor zgrade u kojoj živim, službena adresa: Ulica oslobođenja br. 28.

No potpuno je jasno da se u vidokrugu Vaše nadzorne kamere nalazi i prozor moga stana na prvome katu, smješten malo ulijevo iznad spomenute bankarske ispostave. Za nevolju je to dvostruki francuski prozor, širok gotovo dva metra, pa shodno tome objektiv Vašeg sigurnosnog uređaja prodire i obuhvaća (bilježi, kontrolira, špijunira, registrira, snima) dobru trećinu sobe koju koristim kao radni prostor, a to ne mogu doživjeti drugačije nego kao bezočan akt nasilja nad mojom privatnošću.

Ne znam koliko je takav stav dostupan Vašem policijskom umu (zamišljam ga kao nedovoljno skuhano jaje, s meckavim žutanjkom), ali kada okolnosti nastupe tako da se putanje javne sigurnosti i moje privatnosti neopravdano ukrste, bez razmišljanja se stavljam na svoju stranu. To da Vaši podređeni, pretpostavljam školovani špiclovi, ili (još gore) lica na dežurstvu s par razreda pučke škole i kvocijentom inteligencije mahovine, uz pomoć banalnoga tehničkog pomagala ulaze kroz moj prozor i promatraju na ekranu što ja činim unutar svoja četiri zida – čak i kada ništa ne činim, jer je dovoljno već to što mi nije dopušteno da se osjećam samim – za mene je potpuno neprihvatljivo. Da ne govorim koliko mi je gadljivo. Koliko mi je uvredljivo. A k tome ne mogu podnijeti zavjese. Ne želim zbog imbecilne policijske samovolje na svoj prozor navlačiti teške zastore, gospodine načelniče, jer bih se bez danje svjetlosti vjerojatno ugasio, ona mi je nužna kao opozicija mojem unutrašnjem mraku, s kojim Vas – budite bez brige – nemam namjeru upoznavati.

Moj je dakle zahtjev krajnje jednostavan: premjestite Vašu nadzornu kameru na primjerenije mjesto, ili je u najmanju ruku zakrenite prema dolje za 20 do 25 stupnjeva (postupak od nekoliko minuta), tako da podružnica Sberbank-a i dalje bude u njenom fokusu, a da moja malenkost i prostor moje intime ostanu izvan domašaja Vašega brižnog elektronskog oka. Zar to nije prosto? Zar to ne iziskuje najmanji mogući napor s Vaše strane? Ja doista nemam ništa protiv toga da bdijete nad dnevnim utrškom bandita koji gule ovaj narod po visokim kamatnim stopama, niti da pod firmom tobožnje zaštite nacionalne sigurnosti kontrolirate ponašanje općinstva na javnim mjestima (jer je, koliko sam se uspio informirati, nekoliko stotina ovakvih kamera raspoređeno po čitavom gradu), no nisam toliko solidaran građanin da bih zbog toga podnosio policijsku invaziju na svoju ličnu autonomiju.

Uvjeravam Vas, gospodine načelniče, da sa svoga prozora ne mogu niti ozbiljnije remetiti javni red i mir, a kamoli ugroziti sigurnosne prilike i opću stabilnost ovoga dijela grada. Nemam ekshibicionističkih sklonosti. Ne spadam među poremećene tipove koji će se iz čista mira razgaćiti i privlačiti pozornost prolaznika. Čak ni Vaš istrenirani policijski mozak ne bi uspio smisliti sablazan koju bih ja odavde mogao izvesti i koja bi bila dostatan razlog da me se drži na oku. U ovim godinama više nisam u stanju ni zdušnije dahtati nad djevojkama koje ponosno, najčešće s nespretnom vulgarnošću, šeću guzičice Ulicom oslobođenja. I dalje promatram, to da, ali sada bez traga žudnje, gospodine načelniče, jedva da još uspijevam dodati notu sjete na ravnodušnost.

Ipak, pošto se uporno oglušujete na moju molbu, zaključujem da Vam je moj slučaj zbog nečeg interesantan. Nečim očigledno privlačim Vašu pozornost. Zbog nečega Vam je naročito stalo da sitničavo njuškate po mojoj osobnoj sferi, u koju nitko – a pogotovo ne elektronski opremljene snage državnog redarstva – ne bi smio imati pravo uvida. Kako da Vas privolim da me skinete s nišana? Kako da utolim Vašu voajersku glad? Bi li pomoglo ako Vas kratko uputim u svoje sasvim konvencionalne stambene prilike (i prema tome dnevne navike), ako Vam predočim nekoliko kadrova koje Vaša nadzorna kamera – u čijem je optičkom polju tek trećina moje radne sobe – nije u stanju registrirati?

Pa dobro, pokušajmo. Desno od prozora, iz perspektive Vašeg osujećenog teleskopa, nalazi se pisaći stol od potamnjele hrastovine, mjestimično izbrazdan po obodima, s blago ulegnutom radnom plohom, na njemu dvije-tri nesređene hrpe papira i knjiga, te laptop demodirane serije (toshiba) na čijem se poklopcu mogu vidjeti tragovi cigaretnog pepela i skorenih kapljica kave; do njega je biblioteka koja se podiže do stropa, također nesređena, uglavnom biografije i historiografski naslovi (prikladno mojem zapostavljenom zvanju), više fotografija raspoređenih po policama, izdvajam uspomenu s vjenčanja mojih roditelja u okviru od lažnog mahagonija; prva vrata iz hodnika vode u skučenu kuhinju, stol ispod prozora s kariranim (crveno-bijelim) plastičnim stolnjakom, na njemu košara za voće od pletenoga pruća u čijim se žljebovima gnijezdi višegodišnja, slijepljena prašina, plinski šporet, blijedozeleni kuhinjski elementi koji su u donjem dijelu impregnirani tankim slojem masnoće, balkončić veličine četiriju ljudskih stopa što gleda na vežu; sljedeća su vrata od spavaće sobe moje kćerke u koju Vas ne kanim uvoditi, a do njih ulaz u moju spavaonicu gdje nema ničega vrijednog spomena (osim ako Vas zanima tragično škripavi krevet od orahovine i čaša za protezu na noćnom ormariću); samim hodnikom dominira starinski samostojeći čiviluk, obiteljsko naslijeđe, ukrašen s više stotina rupica koje su udarničkim radom izbušili nevidljivi drvožderi, na zidovima opet fotografije, fotografije, mrtvi, mrtvi; naposljetku jednostavno kupatilo u bijelim pločicama, ovalni lavabo, slavina obrasla brdašcima kamenca, ogledalo bez rama, solidna kada u kojoj, s jednom nogom prebačenom preko ruba, nahereno leži leš krupnijeg muškarca, čini se prerezana grla.

S osobitim štovanjem,

Milorad Baranovski, prof. povj. umr.