970

Tko je neuspješni švercer oružja koji je u Kanadi dočekao Kolindu?

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović ovih se dana nalazi u službenom posjetu Kanadi tijekom kojega je iskoristila priliku da održi govor o tome kako sanja o putovanju na Mjesec i očijuka s kanadskim premijerom Justinom Trudeauom. Kolinda je čak progovorila i o odnosu s Trudeauom: “Justin i ja razgovarali smo satima i satima na marginama raznoraznih međunarodnih susreta i shvatili smo koliko su Hrvatska i Kanada slične te koliko dijelimo iste vrijednosti." To bi značajno moglo uznemiriti glasačko tijelo predsjednice koje Kanadu i Švedsku smatra najdekadentnijim zemljama svijeta.

Osim besmislenih govora i standardnog kreveljenja, Kolinda se susrela i s bogatim kanadskim biznismenom hrvatskog porijekla Antonom Kikašem koji je oduševljeno iz prvih redova pratio njeno obraćanje hrvatskim iseljenicima u Ottawi. Mediji su Kikaša predstavili kao “neuspješnog švercera oružja” i velikog domoljuba, no to je zapravo tek manji dio zanimljivosti iz života ovog živopisnog pojedinca.

Rođen u hercegovačkom selu Bijakovići

Kikaš je rođen u hercegovačkom selu Bijakovići u blizini Međugorja, a odrastao je u Kaknju i Sarajevu, gdje je završio Geodetski fakultet. Emigrirao je u Kanadu 1968. godine. S godinama je uspio stvoriti iznimno uspješnu građevinsku tvrtku i postao je jedan od bogatijih ljudi u hrvatskoj dijaspori u Kanadi, a i politički se angažirao u nacionalistički nastrojenoj hrvatskoj emigraciji, surađujući blisko i s budućim ministrom obrane RH Gojkom Šuškom.

U svakom slučaju, Kikaš je početak 1990-ih dočekao kao imućan čovjek te je kao mnogi iz dijaspore htio pomoći Hrvatskoj i novoj vlasti Franje Tuđmana i HDZ-a. S obzirom na već neka loša iskustva dijaspore sa slanjem novca novoj vlasti HDZ-a, Kikaš je odlučio da želi osobno kupiti oružje za hrvatski MUP, što ga je odvelo u avanturu s međunarodnim trgovcima oružjem i u Afriku.

Na Plesu ga uhitila JNA

Nakon niza peripetija Kikaš je 31. kolovoza 1991. godine Boeingom 737 u vlasništvu Uganda Airlinesa, u kojemu je bilo 18 tona lakog pješačkog i protuoklopnog naoružanja koje je kupio u Južnoafričkoj Republici, sletio na zagrebački aerodrom Pleso. Prema prvotnom planu, trebali su letjeti ka Trstu, a sletjeti u Ljubljani, no kada je avion ušao u tadašnji jugoslavenski zračni prostor, greškom pilota ruta je promijenjena. Avion su presreli lovci JNA, naredili da sleti na Pleso, a Kikaš je uhićen i odveden u beogradski zatvor. Tamo je proveo tri mjeseca te je zahvaljujući angažmanu svojeg prijatelja Gojka Šuška na kraju zamijenjen 25. studenog za zarobljenog generala JNA Milana Aksentijevića.

Sve to se kasnije u desničarskim medijima predstavljalo kao velika domoljubna žrtva, no zapravo je riječ o diletantizmu i priči o čovjeku koji se upustio u nešto što je iznad njegovih sposobnosti pa se moralo žrtvovati veliku vojnu zvjerku s neprijateljske strane kako bi ga se izvuklo iz problema u koje se sam uvalio.

Kikaš producirao hagiografski film o sebi koji je režirao Jakov Sedlar

O svemu tome je prije par godina snimljen i igrano-dokumentarni film u Kikaševoj produkciji. Uradak se zove "Nisam se bojao umrijeti - domoljubna misija Antona Kikaša 1991”. Režirao ga je kralj domoljubnog treša Jakov Sedlar po scenariju Hrvoja Hitreca. Film traje sat i 50 minuta te sadrži sve standardne značajke Sedlarova opusa: lošu režiju, loš scenarij i lošu glumu. 

Kikaša u igranim dijelovima glumi Andrej Dojkić, bivši dečko kćeri Ive Sanadera Petre, kojega se ovih dana opet spominje u hrvatskoj javnosti zahvaljujući svjedočenju Roberta Ježića o tome kako je njemu i Petri plaćao boravak u New Yorku. Franju Gregorića glumi Goran Grgić, Slavka Degoriciju Božidar Alić, Gojka Šuška pak Dragan Despot itd. Čak se i Armand Assante pojavljuje u ulozi koja je u odjavnoj špici navedena kao “Paul, engleski trgovac oružjem (Frankfurt)”.

Cijeli je film poprilično nenamjerno smiješan i, ako ćemo biti dobrohotni, pripada u kategoriju “toliko loše da je dobro”. Istovremeno je riječ o posve nekritičkoj hagiografiji Kikaša, što ne čudi jer je on i producent filma. Kikaš se potrudio i da ovaj film bude prikazan u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini te je pohodio premijere po Hercegovini i Dalmaciji, valjda kako bi mu se publika divila jer je veliki domoljub. To treba dokazati i sam kraj filma u kojemu Kikaš u kameru izgovara da je njemu “Hrvatska iznad svega”.

Veliki domoljub

“Nemam ni jednog trenutka dvojbe. Kad bi, ne daj Bože, sutra zatrebalo, kad bi hrvatska država i njen teritorij bili ugroženi, opet bih to učinio. Nema veće ljubavi od pomoći domovini kad je tako brutalno napadnuta. Ni dva sata nakon povratka u Kanadu, nakon zatočeništva, jedan me novinar na tiskovnoj konferenciji upitao to isto pitanje. Na trenutak me iznenadio, a onda sam mu odgovorio: "Ne daj bože, kad bi moja nova domovina Kanada bila napadnuta od stranog agresora kao moja Hrvatska, ja bih za Kanadu učinio isto što i za svoju domovinu Hrvatsku." Tek su s tom mojom izjavom Kanađani dobili pravu sliku o mojoj akciji dopreme oružja i mom domoljublju”, objasnio je kako gleda na svoju avanturu neuspješnog švercera oružja Kikaš u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju prije tri godine.

Tada je objavio i da je nezadovoljan stanjem u Hrvatskoj: “Djelomično sam razočaran jer Hrvatska i hrvatski narod zaslužuje puno bolje nego što je to u ovih dvadesetak godina.”

Voli pisati pjesme

Kikaš voli pisati i pjesme. Tako je 2011. na neumskom Etnofestivalu nastupio Đuka Čaić, izvođač poznate primitivističke budnice “Hrvatine”, i to s Kikaševom pjesmom sljedećih stihova: “Čuješ li me, čuješ, moj anđele / Kako noćas tiho plačem / I klečeć' molim Boga / Da mi vrati život za te.”

“Počelo je moje pjesništvo osamdesetih godina kada smo u Torontu imali svoje udruženje i tu sam se prvi put pojavio sa svojom pjesmom ''Put u raj'', tako je bilo i sljedeća dva festivala, sve dok nije počeo rat. Na posljednjem festivalu, koji je održan 1990. godine, moju pjesmu ''Hrvatska lađa'' pjevali su u duetu Tomislav Ivčić i Mladen Grdović. Tako je to počelo. Bio sam i sudionik posljednjeg glazbenog festivala u Cavtatu u veljači 1991. godine kad sam, također, na poziv organizatora Tomislava Ivčića došao s jednom našom Hrvaticom iz Toronta koja je pjevala moju pjesmu. Izvođene su na požeškom, splitskom i drugim festivalima, a pjevali su ih Krunoslav Cigoj, Dražen Žanko, Ivčić, Grdović, Vera Svoboda, ali i neki drugi glazbenici”, hvalio se u Večernjem listu  Anton Kikaš 2011. godine.

Pohvalio se jer mu je supruga smršavjela

Živopisni Kikaš je kroz godine imao svakakve medijske istupe pa je tako u jednom intervjuu Slobodnoj Dalmaciji komentirao i tjelesno-modne transformacije svoje supruge Marije, s kojom ima dva sina. Kikaš je novinarki pokazao fotografiju svoje supruge i konstatirao da sada izgleda bolje nego prije. “Jednostavno, ova fotografija je otprije par godina, iz njezine punašnije faze. Tada je nikako nisam mogao privoljeti na dizajnersku odjeću, tome uopće nije pridavala važnost. Sada je to potpuno druga priča. Mršavija je i izgleda nevjerojatno dobro. Ne kažem da ni prije nije bila divna – meni je divna oduvijek, ali sada je promijenila stil odijevanja i često odlazi u kupnju. Vidite, i to me čini sretnim čovjekom. Sve što nju usrećuje, usrećuje i mene”, divanio je Kikaš o svojoj supruzi.

U svakom slučaju, Antun Kikaš se čini kao savršeno društvo za Kolindu Grabar-Kitarović. Neuspješni švercer oružja sklon pisanju kič-poezije i neuspješna predsjednica čije je cijelo djelovanje obilježeno domoljubnim kičem više su nego komplementarna kombinacija.