970

Stranka afera, skandala i pohlepe... a nije na vlasti

Tomislav Klauški, kolumna za portal Express

Moglo bi se to već nazvati "prokletstvom treće stranke". Hrvatski laburisti praktički su nestali nakon što su neko vrijeme u anketama, ali i na parlamentarnim izborima, figurirali kao treća najjača hrvatska stranka. OraH je praktički nestao nakon što je neko vrijeme u ispitivanjima javnog mnijenja puhao za vrat SDP-u kao drugoj najjačoj stranci u Hrvatskoj.

A sad bi to prokletstvo moglo sustići i Živi zid. Prije četiri godine preskočili su OraH i osvojili jedan mandat na parlamentarnim izborima. Već na idućim izborima, 2016. godine, ušli su u Hrvatski sabor s osam mandata, a nakon što su sljedeće dvije godine napredovali u anketama toliko da su u prosincu čak preskočili SDP, Živi zid odjednom je - udario u zid.

U protekla dva mjesečna ispitivanja javnog mnijenja ovom populističkom, iliberalnom pokretu postojano pada rejting. U prosincu su nakratko postali najsnažnijom oporbenom strankom. Do veljače su izgubili dva postotna poena. Pada SDP, ali pada i Živi zid.

Znači li to da je Živi zid dosegnuo vrhunac? Prijeti li mu sudbina Laburista i ORaH-a, koji su naglo zabljesnuli i jednako naglo ugasnuli? Što se dogodilo sa strankom koju je HDZ pretvorio u svoga glavnog političkog suparnika, kao i u najveću prijetnju hrvatskom političkom i ustavnom poretku, u novu "stranku opasnih namjera"?

Pad Živog zida u anketama, a ovdje se radi o trendu, a ne samo o iznimci, poklopio se s izbornim porazima pokreta Pet zvijezda u Italiji, organizacije na koju se Živi zid ugledao i po čijim principima grabi put prema vlasti. Radi li se o zasićenju i izlizanom konceptu?

Također, i puno važnije, pad Živog zida poklopio se s dolaskom Dalije Orešković na političku scenu. Koliko je Živi zid izgubio postotnih poena u anketama, toliko ih je Oreškovićin Start dobio. Radi se o određenom postotku nezadovoljnih, frustriranih i kolebljivih birača koji se sele od jedne do druge strančice u potrazi za pravim rješenjem. U pravilu se radi o biračima ljevice: SDP je patio od Laburista, patio je od ORaH-a, sad pati i od Živog zida.

A u određenom postotku SDP je trpio gubitke i prvom pojavom Mosta, kao nove političke nade koja se ubrzo legitimirala kao rezervni igrač HDZ-a i klerikalne desnice.

Kako je, dakle, Živi zid bujao na glasovima nezadovoljnika i buntovnika, sad kopni zbog migracije tih glasača prema novim opcijama. Isti ti birači tražili su uzdanicu u Laburistima, dok ih je Dragutin Lesar doveo 2011. godine u Sabor sa šest mandata. Kad je došlo do implozije Laburista, ti glasači su se okrenuli ORaH-u Mirele Holy, koji je parazitirao na truleži Milanovićeve vladavine. Kad se to istrošilo, na red je došao Živi zid.

Međutim, on ne samo da je dobio konkurenciju na političkoj sceni, nego je pao žrtvom (barem u anketama) svoje vladajuće vrhuške, njihovih afera i skandala, sektaštva, pohlepe, pa i kalkulantskog bježanja od svih tema u kojima bi se morali ideološki, politički ili svjetonazorski izjašnjavati.

Godinama Živi zid gradi svoj status na očekivanju da se njihovi glavni suparnici, HDZ i SDP, međusobno iscrpe i istrijebe, pa da onda oni bez puno muke zakorače na vlast.

Međutim, HDZ većim i SDP manjim dijelom, počeli su izmicati Sinčiću, Pernaru i kompaniji tlo pod nogama, otimajući im teme, prisvajajući njihove adute, neutralizirajući parole. HDZ otima nacionalne teme, SDP pokušava oduzeti one socijalne, obje stranke su se počele trgati za osiromašene, obespravljene, ovršene i blokirane, uskraćujući tako Živom zidu politički kisik.

Kad su Laburisti i ORaH potrošili svoju retoriku, postali su predvidivi i stoga nezanimljivi. Također, ono što je pokopalo te dvije stranke moglo bi pokopati i Živi zid. Naime, oni su se previše koncentrirali na svoje vođe, na partijsku vrhušku i na uhljebljene zastupnike te nisu uspjeli dovoljno izgraditi stranku koja bi preživjela dulje od jednog izbornog ciklusa.

Živi zid se danas sveo na saborsku ekipu, otprilike kao i Most. Kao što je to, uostalom, i Start Dalije Orešković, stranka za koju se sumnjalo je li uopće uspjela skupiti dovoljno osnivača na skupštini, ali koja ipak predstavlja isti onaj novitet na sceni kakav su nekad bili Laburisti, ORaH i Živi zid. Još ima vremena udariti o plafon.

Ništa od ovoga, međutim, ne znači da je Živi zid otpisan. Ankete predstavljaju samo trenutačno raspoloženje ispitanika koji znaju da njihov glas u istraživanju ne odlučuje ništa, za razliku od glasa na izborima. Pravi test uslijedit će na europskim izborima, jedinom pravom anketom.

I tu će na pravoj kušnji biti politika Živog zida, prvenstveno ona antieuropska, iliberalna po uzoru na Orbanovu Mađarsku, ona koja se protivi politici Bruxellesa i vrijednostima EU. U ozračju Brexita bit će to ujedno i najteži test Živog zida. Anti EU pokreti u Europi gube zamah uslijed kaosa koji je stvoren oko izlaska Velike Britanije iz Europske unije, a Živi zid ionako trenutačno pati od krize identiteta.

Laburisti i ORaH gotovo su nestali s političke scene nakon odlaska njihovih lidera, izbornih razočaranja ili autodestruktivnog oportunizma njihove vrhuške. Vodstvo Živog zida pokazuje iste ili slične simptome. Ubrzo će se vidjeti hoće li uspjeti pokopati čitavu stranku.