970

Pariški požar raskrinkao sramotnu lijenost Zapada

Josip Mlakić, kolumna za portal Express

Najbolji opis požara koji je zahvatio krovište katedrale Notre Dame u Parizu, pa se odatle proširio na cijeli objekt, gotovo ga u potpunosti uništivši, prema mojemu mišljenju, dali su novinari Expressa Boris Rašeta i Tea Kvarantan, nazvavši ga “svojevrsni 11. rujna bez žrtava”.

Taj događaj uistinu predstavlja razdjelnicu, jer ne vjerujem da će itko zaboraviti 15. travnja 2019. i sliku znamenite katedrale u plamenu, jednog od simbola europske civilizacije, kao što neće zaboraviti niti sliku zrakoplova koji se “ubada” u njujorški toranj. Ako je teroristički čin u New Yorku do temelja promijenio svijet koji smo poznavali, slične će efekte, vjerujem, polučiti i apokaliptični pariški požar, ali u drugom smislu, kao nekakav pokazatelj inertnosti i bezidejnosti svijeta u kojem živimo.

Jedan efekt se već dogodio, i možemo ga dovesti u vezi s katastrofalnim medijskom slikom današnjice: odmah, dok još vatrogasci nisu bili ni zauzdali požar, “stidljivo” je spominjan terorizam kao njegov uzrok. To je u tim trenucima podsjećalo na jedan, također povijesni požar koji je iz temelja promijenio svijet, jer se dovodi u tijesnu vezu s najvećom svjetskom kataklizmom u povijesti - Drugim svjetskim ratom.

Radi se, naravno, o požaru koji je progutao Reichstag u Berlinu 1933. godine. Zgradu državnog parlamenta, simbol Njemačke, zapalili su nacisti te za taj čin optužili komuniste, što je Adolf Hitler iskoristio da se dočepa vlasti te je otpočeo progon neistomišljenika.

Ostalo je krvava povijest. Nakon što se pokazalo da je požar na pariškoj katedrali nastao zbog radova prilikom njene obnove, tu sličnost pariškog požara s događajima od 11. rujna te “Paljenja Reichstaga”, koji su po svojim dugoročnim posljedicama slični, nasreću, prestaje.

U onim jalovim prepucavanjima između “domoljuba” i “jugonostalgičara”, kojima svjedočimo svih ovih godina, ne samo u Hrvatskoj, ovi drugi su često potezali iznimno duhovit argument, po kojemu današnji “domoljubi” nisu u stanju niti “okrečiti ono što je za vrijeme Titove Jugoslavije izgrađeno”.

Na neki način ovo vrijedi i za Macronovu Francusku, koja nije bila sposobna uz svu dostupnu tehnologiju i znanje očuvati nešto što je sagrađeno prije gotovo tisuću godina, “okrečiti”, na primjer, drveno krovište sofisticiranim protupožarnim bojama kakve su danas na raspolaganju, te se gotovo rutinski koriste na svim novim objektima, čak i na onima sagrađenim od čeličnih konstrukcija, bez obzira na to što je to sitnica u odnosu na graditeljski pothvat gradnje same katedrale, za čije je krovište posječeno oko 5000 hrastovih stabala, dok je sama gradnja trajala dvije stotine godina.

Katedrala je peterobrodna. Njena dužina je 130 metara, široka je 48, a visoka 36 metara. Prvu fazu gradnje vodila su četiri različita “majstora”, čija imena, nažalost, nisu ostala zabilježena. Veze između književnosti i sličnih građevina su brojne i neraskidive, a Notre Dame je u tom smislu indikativan primjer.

Nakon napoleonskog doba katedrala je bila u vrlo lošem stanju da se ozbiljno razmatrala mogućnost da se potpuno sruši. Međutim, 1831. godine francuski romantičarski pisac Victor Hugo objavio je svoj znameniti roman “Zvonar crkve Notre Dame”, koji je svojim ogromnim uspjehom dao novu šansu katedrali, pobudivši svijest stanovništva o njenom značaju, te je uslijedila njena obnova. 

Nažalost, ne postoji niti jedno književno djelo koje govori o gradnji same katedrale, iako su slična književna djela relativno česta. Meni najdraža dva su roman “Zvonik” engleskog nobelovca Williama Goldinga i, naravno, Nobelom ovjenčani roman Ive Andrića “Na Drini ćuprija”.

Ili, da spomenem i najmarkantniji filmski uradak tog tipa, film “Andrej Rubljov” genijalnog Andreja Tarkovskog, čije se najupečatljivije scene odnose na lijevanje i postavljanje velikog brončanog zvona. Radnja Goldingova romana smještena je u srednji vijek i govori o gradnji neimenovane katedrale.

Pretpostavlja se da je riječ o katedrali u Canterburyju, jednoj od najstarijih sakralnih građevina u Engleskoj, koja po svojoj ljepoti i monumentalnosti može stati uz bok Notre Dameu (po mojemu mišljenju ovaj roman je bolji od Goldingova kanoniziranoga “Gospodara muha”). O Andrićevu romanu na ovim prostorima se manje-više sve zna. Govori o gradnji Mosta Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu te višestoljetnom životu u njegovoj sjeni.

Most je djelo velikog turskoga graditelja Kodža Mimar Sinana. Uzgred, trenutačno je u vrlo lošem stanju zbog nedostatka novca, te u zadnjih nekoliko desetljeća nije bilo redovitih popravaka na njemu. Međutim, jedan dio Andrićeva romana, koji se rijetko spominje, a po meni predstavlja njegov vrhunac, onaj je o gradnji karavan-seraja uz most, odnosno Kamenitog hana. Naime, istodobno je uz most bio sagrađen veliki karavan-seraj (u tom karavan-seraju odvija se jedan dio radnje Andrićeve ponajbolje pripovijetke “Put Alije Đerzeleza).

Na tom zaravanku počela je gradnja novog hana (prenoćište, op.a.). Posao je napredovao polagano, ali se već po počecima moglo videti da se radi o tvrdoj, bogatoj građevini, zamišljenoj naveliko i naširoko. Svet nije ni primećivao kako sporo ali stalno raste veliki han od kamena jer je svu njegovu pažnju privlačila gradnja mosta, piše Andrić. Međutim, Kameniti han, nažalost, nije očuvan. Razlog - novac. Ćuprija i karavan-seraj bili su vakuf (zadužbina) Mehmed-paše Sokolovića, koji se financirao od prihoda koje je ostvarivalo imanje Mehmed-paše u današnjoj Mađarskoj.

Međutim, 1699. godine, 130 godina nakon gradnje mosta, ti posjedi su, nakon oslobođenja Mađarske od turske vlasti, izgubljeni. Most i Kameniti han prepušteni su sami sebi, bez ikakve financijske potpore.

Zatim slijedi priča o borbi čovjeka protiv neumitnog propadanja, nakon što je prošla prva stotina godina, “vreme dugo i smrtonosno za ljude i mnoga njihova dela, ali neosetno za velike građevine, dobro smišljene i tvrdo zasnovane. Taj nemogući donkihotovski pothvat preuzeo je na sebe mutevelija (upravitelj vakufa, op.a.) Dauthodža Mutevelić (radi se o jednom od najplemenitijih Andrićevih likova, koji je sam po sebi neoboriv dokaz ispraznosti tlapnji o Andrićevu “antimuslimanstvu”, op. a.).

Dauthodža je sve činio da han spase i očuva u životu. Najpre je trošio od svoga a zatim je počeo da se zadužuje kod rođaka... Taj mudri i pobožni, tvrdoglavi i uporni čovek, koga je kasaba dugo pamtila, nije se ničim dao odvratiti od svog bezizglednog napora.

Radeći predano on se odavno bio pomirio sa saznanjem da je naša sudbina na zemlji sva u borbi protiv kvara, smrti i nestajanja, i da je čovek dužan da istraje u toj borbi i onda kad je potpuno bezizgledna. Nakon Dauthodžine smrti, karavan-seraj je propao:

Najposle, kad je bilo jasno da novac neće stići i da nema nikoga da prihvati vezirovu zadužbinu, napustiše svi, pa i novi mutevelija, brigu o zgradi i karavan-seraj ostade nem i opusteo i poče da se kvari i ruši kao sve zgrade u kojima niko ne živi i o kojima niko ne brine. Oko njega je rasla divlja trava, boca i štirak. Na krovu počeše da se gnezde i sakupljaju vrane i čavke u grlatim, crnim jatima.”

Priča o Dauthodži i višegradskom Kamenitom hanu te ona o Notre Dameu na više načina su slične, a u pozadini svega je novac. Dakle, požar na katedrali izbio je ponajprije zbog nebrige, odnosno pretvaranja univerzalnih ljudskih simbola u zlatne koke u koje se vraćalo vrlo malo od onoga što su oni, kao prvorazredne turističke atrakcije, donosili. Zaboravlja se da su slične građevine nakon izgradnje bile i neka vrsta dobro uhodanih tvrtki koje su se financirale iz vlastitih prihoda.

Dobar primjer je trapistički samostan koji je sagrađen prije 150 godina u Delibašinu Selu kraj Banje Luke, a u roku od samo desetak godina oko njega je iznikla cijela jedna industrija: pilana, ciglana, sirana, pivovara, kovačnica, mlin, kamenolom, bolnica... Ili onaj fikcionalni, iz romana “Ime ruže” Umberta Eca, koji na kraju strada u velikom požaru.

Međutim, Ecov samostan nije izgorio zbog novca i nebrige nego jedne “heretične” knjige, jer se Ecov svijet zasniva na knjizi, duhu, a ne na novcu. Je li taj svijet zauvijek nestao u požaru pariške katedrale, bez obzira što nitko ne sumnja da će katedrala ponovno zasjati u starom sjaju i nastaviti nositi zlatna jaja? Hoće li “15. travnja” postati simbol tog vrlog novog svijeta u kojemu je novac, a ne uzaludna i plemenita ljudska borba “protiv kvara, smrti i nestajanja”, jedina mjera stvari?