970

Ministar Kujundžić je Vladin "Grunf", treba hitno otići

Emir Imamović Pirke, kolumna za portal Express

Oni što još vjeruju da Stranka rada i solidarnosti nije pseudonim Milana Bandića, Anu Stavljenić Rukavinu poznaju po članstvu u tom - poslužimo se sumanutom sintagmom iz najbližeg susjedstva - društvu jednog lica. Oni što zbog takozvane afere Baxter bližnjima idu na groblje umjesto na kavu, pamte istu tu Anu Stavljenić Rukavinu kao ministricu zdravstva u vladi pokojnog Ivice Račana.

Prije punih 18 godina Stavljenić Rukavina podnijela je ostavku zbog smrti 23 pacijenta izazvane tvorničkom pogreškom na dijalizatorima tvrtke Baxter, za što je, objektivno, ministrica mogla biti kriva koliko i obrovački pčelari za zdravstveno stanje dr. Gorana Jusupa. Subjektivno, današnja je potpredsjednica Stranke rada i solidarnosti osjećala odgovornost po prirodi stvari i funkcije te učinila ono što je u Hrvatskoj rjeđe od monsunskih kiša.

Puno kasnije, dakle nedavno, cijela, ali cijela vlada Finske je, nekih mjesec dana prije isteka mandata, podnijela kolektivnu ostavku jer nije reformirala sustav javne zdravstvene zaštite!

U međuvremenu se, dakle od odlaska Stavljenić Rukavine do “potresa” u Helsinkiju, desilo svašta: Bugari su se, recimo, nekog svojeg ministra zdravstva riješili zbog korupcije, Crnogorci zbog infekcije beba u bolnici u Bijelom Polju, dok su kod nas reforme završile prije nego što su započele. Cigarete nisu, kako je Plenkovićev Grunf predlagao, poskupjele oko 600, alkohol 800, a usluge mobilne telefonije pet-šest posto, što je, kad se zbroji, zdravstvu trebalo podebljati proračun za, izračunao Milan Kujundžić, nekoliko milijardi kuna. 

Hrvatski ministri zdravstva razlikuju se od hrvatskih ministara turizma po tome što potonji broje noćenja i zbrajaju izvanpansionsku potrošnju, a prvi detektiraju probleme i s vremena na vrijeme, kad umre beba, rutinska operacija crijeva završi amputacijom noge ili hitna pomoć zakasni kao plaća u Uljaniku, izraze žaljenje, naglašavajući kako se pogreške događaju, samo što se ne mogu smatrati sustavnim problemima, nego incidentima. 

Danas je lako biti normalan: konkurencija je nikakva. Teško je, međutim, biti najgori ministar zdravstva - konkurencija je golema i čine je, ako ne svi, onda gotovo svi oni koji su najavili dubinske reforme sustava, a iza sebe ostavili bolnice koje duguju veledrogerijama, odjele u kojima ili prokišnjava krov ili se već sljubio s podom, liste čekanja duže od Dalmatine, manjak lijekova i višak rashoda, liječnike i sestre s planom da se posvete pacijentima u Hamburgu i Dublinu... Ma sve ono što su zatekli i što ni njihovi nasljednici neće promijeniti.   

Doktor Milan Kujundžić nije, da ne bude zabune, niti malo kriv što je njegov kolega iz Obrovca obolio prvo od multiple skleroze, niti što mu nije dijagnosticirana psihoza izazvana, valjda, nizom okolnosti zbog kojih je nekadašnji cijenjeni stručnjak i ugledni član zajednice godinama ordinaciju pretvarao u pozornicu ludila.

Nisu, međutim, ni Ana Stavljenić Rukavina ili Miodrag Radunović iz Crne Gore bili direktno odgovorni za to što je neka međunarodna korporacija dostavila neispravne dijalizatore, odnosno zbog toga što su u bjelopoljskoj bolnici oboljele tek rođene bebe. Oboje su, međutim, napravili ono što je Kujundžić trebao učiniti davno, pa još desetak puta od tada, i što neće učiniti sve dok ga premijer ne rastavi od dužnosti u Ministarstvu zdravstva i ne zamijeni ga nekim tko će ambiciozno najaviti popravljanje svega, pa od tog posla odustati nakon prvih 100 minuta vlasti. 

Bolesti, lake i one neizlječive, ne biraju koga će pogoditi niti su im važna stručna sprema i zvanje onih koje će zadesiti. Gorana Jusupa pacijentom nije učinilo ništa što nekog vodoinstalatera i knjižničara, ekonomisticu i fitnes trenericu ne može dovesti do kronične upale središnjeg živčanog sustava ili do osjećaja progonjenosti. Samo što Goran Jusup nije bio na liječenju, nego je liječio stotine ljudi, i to dulje od desetljeća, koliko već ima vidne zdravstvene probleme. Za to vrijeme je izgubio na stotine pacijenata, nenamjerno zloupotrijebio psihičku bolesnicu i, na kraju, stao pred televizijske kamere, pred kojima je gospodin Hyde likvidirao doktora Jekylla. 

Da se nije sam razotkrio pred širim auditorijem, i sad bi se Veronika Pecolaj pravila da je medicinska sestra, šefica Doma zdravlja ili, zašto ne, ministrica zdravstva, dok bi od Jusupovih pregleda i zdravi obolijevali. No ne svojom i ne isključivo njegovom krivicom. I kolege i pacijenti o Milanu Kujundžiću kao liječniku imaju izuzetno dobro mišljenje. Problem je, međutim, što dr. Milan Kujundžić o sebi kao ministru misli navlas isto, bez obzira na to što je po prirodi stvari i funkcije do sada imao više razloga za ostavku nego barem polovica Plenkovićeve vlade zajedno.

A u njoj, toj Vladi, su, čisto da se ne zaboravi, Tomo Medved, Nada Murganić, Gabrijela Žalac, Damir Krstičević... Sve redom kraljice majke štete i neokrunjeni kraljevi neuspjeha. Mučna priča iz Obrovca, mjesta s manje od 4000 ljudi u kojem je, kao i u svakom takvom, ali i u mnogim većim, liječnik važniji od gradonačelnika i šefa policije zajedno - gdje se najbolji pršut i provjereno dobra domaća rakija nose na pregled s nalazima krvne slike i urina, nije pokazala svu dubinu ponora u kojem se hrvatsko zdravstvo nalazi, nego je samo na to podsjetila, završivši puno bolje nego što je mogla.

Dvoje ljudi kod kojih se misli bodu kao bodljikava žica više neće glumiti zdravstvene radnike i to će, izvan svake sumnje, resornome ministru biti dovoljno da nastavi raditi ono što je radio do sada - objašnjavati kako ne postoji broj incidenata koji, u konačnici, čini pravilo.