970

ANTE TOMIĆ - Nije Mađarska najgore što nam se moglo dogoditi. Moglo je u Đodanovu snu na nebu pisati 'Hrvatska će biti Bugarska'

Ante Tomić, kolumna za ''Slobodnu Dalmaciju''

Čitajući kako mađarska OTP banka namjerava kupiti Addiko ili Raiffeisen i postati moćna, druga po veličini banka u Hrvatskoj, sinula mi je iznenada jedna davna proročanska rečenica.

Mlađi to vjerojatno i ne znaju, trideset će godina uskoro biti da je pokojni Šime Đodan, neshvaćeni ekonomski genij, jedan od osnivača Hrvatske demokratske zajednice, rekao: "Hrvatska će biti Švicarska."

Stjecajem okolnosti, koje ne bih opisivao, znam kako je to Đodanu došlo. Jednog popodneva, nakon obilnog objeda na kauču, on je samo na trenutak sklopio oči i usnuo nasmijane hrvatske seljake na njivama, zadovoljne hrvatske radnike u tvornicama, razdragane hrvatske liječnike i medicinske sestre u bolnicama, ozarene hrvatske učitelje u školama, izvrsno raspoložene hrvatske inženjere i zidare na gradilištima, svi su se, da ne duljim, u domovini sretno cerekali kao da reklamiraju afričku šljivu, a iznad svega toga sklada i ljepote na plavom nebu je pisalo: "Hrvatska će biti Švicarska."

Učas se dogovorimo

Ustvari, nije baš tako pisalo. Pisalo je: "Hrvatska će biti...", pa je jedan bijeli oblačić pokrio dio natpisa, a u nastavku je stajalo "...arska", i upravo kad je vjetar počeo micati oblačić ustranu, zazvonio je telefon i Đodan se probudio.

Za riječ koju u cijelosti nije vidio pretpostavio je da glasi "Švicarska", no bila je to očito greška. Mnogo je izvjesnije da je u Đodanovoj viziji naše budućnosti na nebu stajalo: "Hrvatska će biti Mađarska."

Razmislite, nema što drugo biti otkako je MOL postao većinski vlasnik Ine, a OTP kupio Splitsku banku i razmišlja o daljnjem širenju poslovanja na tržištu financijskih usluga. Mađari nas mic po mic preuzimaju, kao da i nakon stoljeća i po još uvijek vrijedi Hrvatsko-ugarska nagodba.

Ljudevit Gaj, grof Janko Drašković, ban Ivan Mažuranić, Ivan Kukuljević Sakcinski i drugi časni Ilirci prikazani na svečanom zastoru zagrebačkog HNK bili bi nesumnjivo vrlo sretni da vide kako se konobari, kuhari i sobarice u Primoštenu, Jelsi, Tribunju i Sutivanu danas pokorno klanjaju svojim budimpeštanskim poslodavcima.

Povijest se ponavlja, rekao bi dobri stari Marx, prvo kao tragedija, a zatim kao farsa. Vratili smo se pod krunu svetog Stjepana.

Ponovno imamo mađarske gazde i njima su nas, još jednom, izručili prvorazredni domoljubi. Najbolji naši sinovi stavili su hrvatske lisnice u mađarske džepove. I neka su, nema ništa logičnije od toga. S Mađarima se, vidite, oko svega lako i brzo, učas dogovorimo. Velika je prednost da su hrvatski i mađarski vrlo slični jezici, praktično ne treba prevoditi s jednoga na drugi.

Nismo, istina, postali Švicarska, kako su govorili na početku devedesetih, ali gledajte to s vedrije strane. Nije ni Mađarska najgore što nam se moglo dogoditi. Moglo je u Đodanovu snu na nebu pisati: "Hrvatska će biti Bugarska."

Zapravo, tko zna što će na kraju biti od nas. Afere koje se otvaraju sve su nevjerojatnije. Globus tako jedan dan otkrije da je ministar državne imovine Goran Marić u Živogošću kupio cijelu kuću od dvjesto pedeset kvadrata za osamsto pedeset tisuća, premda stručnjaci tvrde da ona vrijedi najmanje četiri puta više.

Drugi dan sve nas iznenadi da obnova manje od četiri kvadrata zahoda na Zrinjevcu stoji gotovo dvjesto devedeset tisuća kuna, više od deset tisuća eura po kvadratu. Praktično, da su montirali još jednu školjku i vodokotlić i razmazali još jednu ruku piture na Zrinjevcu, to bi vrijedilo kao cijela, više od šezdeset puta veća kuća ministra Marića u prvom redu do mora na Makarskoj rivijeri.

Tko bi nakon ove dvije vijesti znao odrediti cijenu nekretnina u Hrvatskoj? Šta je ovdje srednja vrijednost? Realna cijena kvadrata?

Realno, ovo ovdje ne vrijedi ništa.