970

Ako je Srbima teško kriv je Plenković, a ne Zekanović

Dražen Ciglenečki, komentar za ''Novi list''

Plenković niti ne razmišlja o prekidu suradnje s Pupovcem, pa njegova politička moć nije okopnila ni nakon što se parlamentarna situacija malo pogoršala za SDSS. S druge strane, Hrvoje Zekanović je politički autsajder

Milorad Pupovac važan je čovjek hrvatske vlasti. Otkad su premijer Andrej Plenković i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić parlamentarnu većinu pojačali nekolicinom dotadašnjih zastupnika opozicije, matematički bi se Vlada, doduše, mogla održati i bez troje SDSS-ovaca u Saboru.

Ali, Plenković niti ne razmišlja o prekidu suradnje s Pupovcem, pa njegova politička moć nije okopnila ni nakon što se parlamentarna situacija malo pogoršala za SDSS. S druge strane, Hrvoje Zekanović je politički autsajder. Hrastov zastupnik ni po čemu nije Pupovčeva razina, na ljestvici realne političke moći predsjednik SDSS-a daleko je iznad Zekanovića. No, u aktualnoj kampanji za Europski parlament njih su dvojica zamijenili uloge.

Pupovac se prikazuje kao politički marginalac koji je žrtva mržnje što se proširila Hrvatskom, a u tom je kontekstu na konferenciji za novinare u petak imenovao jedino Zekanovića. Ovaj, pak, nastupa kao da je cijeli svijet njegov i Pupovcu jučer svisoka poručuje da sjedne na traktor, odveze se u Bruxelles i nikad se više od tamo ne vrati. A zapravo bi Pupovac, koristeći se terminologijom predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, trebao izjaviti: Pala muha na medvjeda. Jer, Zekanović je u odnosu na njega doista tek muha. Dosadna, ali bezazlena. Što god da se Pupovcu i općenito Srbima loše događa u Hrvatskoj, Zekanović s tim, ma koliko bi bučni hrastovac sigurno htio da se stekne drukčiji dojam, gotovo da i nema veze. Valjda Pupovac procjenjuje da u kampanji može politički profitirati od verbalnog čarkanja sa Zekanovićem, ali Srbima tako neće pomoći.

Status pripadnika srpske nacionalne manjine Pupovac može popravljati samo razgovorom sa svojim koalicijskim partnerom, premijerom Plenkovićem.

Zato je SDSS-ov plakat na kojem piše »Znate li kako je biti Srbin u Hrvatskoj?« – bespredmetan. Ako im nije dobro, što sugerira plakat, Pupovčeva je dužnost da o tome priča s Plenkovićem, a ne da javno postavlja ovakva retorička pitanja. Posebno stoga što od Plenkovića još nismo čuli da je rekao da teško biti Srbin u Hrvatskoj. Više je puta predsjednik Vlade kićenim frazama govorio o toleranciji, pomirbi, međusobnom povjerenju... Nikad se, međutim, u javnosti nije složio s Pupovčevim mračnim opisima života Srba u Hrvatskoj.

Nikad Plenković nije kazao da je strašno što se radi Srbima i da to mora odmah prestati. Niti dok je bio europski zastupnik nije izražavao razumijevanje za određene potrebe hrvatskih Srba. Kad je Milanovićeva vlada, na osnovu rezultata popisa stanovništva, pokušala uvesti u Vukovaru u službenu uporabu ćirilicu, Plenković je upozoravao da »nije trenutak za provođenje zakona«, da njegovu primjenu treba odgoditi. U petak je Pupovac tvrdio da za Srbe ćirilica predstavlja »pismo slobode«. Slobodu se, naravno, ne smije odgađati. Pa ipak se Pupovac i dalje drži tog Plenkovića, a žali se na Zekanovića, kao da je on brana ćirilici u Vukovaru. Potpuno apsurdno.