970

Hrvatopisanje

Branko Mijić, komentar za ''Novi list''

Nije Basovizza već Bazovica. Nije Trieste već Trst. Nije Roma već Rim. Nije Friuli – Venezia Giulia već Furlanija – Julijska krajina.

Ako već premijer Andrej Plenković i naši političari ne znaju što bi to napisali predsjedniku Europskog parlamenta Antoniju Tajaniju, trebali bismo barem znati kako napisati mjesto gdje je održao svoj skandalozni profašistički govor prisvajajući Istru i Dalmaciju.

Trebali bismo pisati hrvatskim standardnim književnim jezikom, pa kad ne znamo čak ni riječima (o)braniti naš teritorij i dostojanstvo od još jednog besramnog pokušaja talijaniziranja, valjda se možemo drznuti i ustati u obranu vlastitog jezika.

Dakle, mjesto s kojega nam je Tajani poručio da smo svi mi Talijani, zove se i piše Bazovica, baš kao i Slovenski dom – Kulturno prosvjetno društvo Bazovica, koje više od 70 godina u Rijeci njeguje jezik, kulturu i običaje ovdašnjih Slovenaca.

I u duhu je hrvatskog jezika da koristimo slavensku varijantu, u ovom slučaju slovensku, baš kao što autonomnu regiju u sjeveroistočnoj Italiji ne zovemo ni talijanski Friuli– Venezia Giulia, ni furlanski Friûl Vignesie Julie, ni njemački Friaul-Julisch Venetien već slovenski Furlanija – Julijska krajina.

Nije vrag da hrvatopisati znamo samo kada su razvidno i bespridržajno u pitanju, dakle kad treba produbiti granicu s istočnim susjedima i srpskim jezikom. Njima i Plenković i ekipa vole pisati i slati diplomatske note, uvijek se za to nađe nekog razloga i povoda, od Jasenovca do Thompsona, što je uostalom i razumljivo, jer oni nam, za razliku od Tajanija, nisu ''prijatelji''.

Ne bi ni Monty Pythoni uspjeli smisliti ovaj urnebesni scenarij u koji se uplela hadezeovska vrhuška pokušavajući amnestirati Tajanijeve očigledne teritorijalne pretenzije dok se one Šešeljeve istodobno demoniziraju do opće mobilizacije.

Jer, Tajani je Plenkovićev osobni prijatelj, čime se premijer i prije nego li je to postao volio hvaliti, a Šešelj, hvala Bogu, nije. Doduše, njegovog političkog sina Aleksandra Vučića i više nego prijateljski je prije godinu dana u Zagrebu prigrlila predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.

A HDZ se nimalo nije bunio, dapače, kada je Vučićeva Srpska napredna stranka postala dio iste političke obitelji, Europskih pučana, koja ih je srodila i s Tajanijem! I sada usred Splita, grada koji je preživio najsuroviji talijanski fašizam, i u kojem je, unatoč tome, HDZ-ova vlast ukinula Ulicu žrtava fašizma, u ime hrvatstva bacaju srpske vaterpoliste u more koje je, po Tajaniju, talijansko more!

Bilo bi smiješno da nije do gađenja morbidno. Zato zapamtite: Bazovica. Mjesto gdje su Tajanijevi uzori 6. rujna 1930. godine, ujutro u 5 i 40 streljali četvoricu mladića, trojicu Slovenaca i jednog Hrvata, Zvonimira Miloša, rođenog Sušačanina, Riječanina, ubijenog s nepunih 27 godina, pripadnika prve antifašističke organizacije u Europi TIGR, akronima od Trst, Istra, Gorica i Rijeka, narodnog pokreta otpora koji su osnovali Slovenci i Hrvati boreći se za vraćanje okupiranog slovenskog Primorja, te pripajanje Istre i Rijeke matici zemlji.

Toliko, gospodine Tajani, od ponosnog učenika Osnovne škole »Vladimir Gortan« iz Rijeke.