970

DRAGAN MARKOVINA - Kako smo se točno našli u situaciji da Glavaš od Pupovca traži da se povuče iz politike, i da je svima to normalno?

Dragan Markovina, kolumna za portal Telegram

Dok god društvo ne izađe iz takvog stanja svijesti, manipulacija s njim će biti jednostavna, jer nema ništa jednostavnije od toga da se izbjegne bavljenje konkretnim ekonomskim, socijalnim, društvenim i političkim problemima, od toga da se posegne za neprijateljima i raspiruje nacionalizam.

S obzirom da su o odnosu prema Srbima, posebno nakon upečatljive kampanje SDSS-a na proteklim izborima za Europski parlament i nakon čitavog niza mržnjom motiviranih napada koji se događaju u posljednje vrijeme, ali i o samom Milorada Pupovca i njegovoj ulozi, ispisane desetine tekstova te je toj temi posvećeno i puno informativnih emisija na televiziji, činilo mi se kako nema smisla ispisivati još jedan tekst.

Ionako je sve već bilo rečeno, javnost je mogla čuti, pročitati i vidjeti razne vrste argumenata i donijeti nekakve zaključke, no onda se o čitavom slučaju inzistiranja određenih braniteljskih udruga i koalicijskih partnera, koji su revoltirani tražili da Milorad Pupovac povuče svoje izjave dane nakon napada u okolici Knina, jer će u protivnom napustiti koaliciju ili prestati davati podršku premijeru, očitovao i Branimir Glavaš.

To je bio moment u kojem je kompletna dotadašnja, ionako klimava konstrukcija o tome kako živimo u jednom normalnom društvu koje poštuje manjine, glatko pala u vodu. Bez obzira što se Glavaš, u odnosu na udruge i ostale predstavio kao netko skloniji kompromisu, rekavši kako nema ništa protiv SDSS-a, ali da je vrijeme da se Pupovac makne iz politike i prepusti svoje mjesto nekom mlađem iz stranke, čitava situacija u kojoj je Branimir Glavaš realna politička činjenica i uvažavan autoritet uopće, a posebno u komparaciji s Miloradom Pupovcem, na svaki mogući način je nepodnošljiva.

Odgovor na pitanje zbog čega, vrlo je jednostavan.

ČOVJEK KOJI JE POBJEGAO IZ HRVATSKE U BIH

Ponajprije, za razliku od Milorada Pupovca, čovjeka kojeg se napada posve nesuvislim argumentima vezanim uz njegovo javno djelovanje za vrijeme rata, protiv Branimira Glavaša vodio se dugotrajan i mučan sudski postupak, u kojem je on na kraju osuđen kao ratni zločinac. Istina je da su nakon nekoliko godina Ustavni, a onda i Vrhovni sud poništili sudske presude, vrativši proces na početak, no sasvim je jasno kako je riječ o nekome tko bi u svakoj normalnoj zemlji teško mogao biti moralni i politički autoritet. Pored toga, isti taj čovjek je pobjegao iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu odakle vuče porijeklo, da bi odande uporno govorio kako se radi o montiranom političkom procesu protiv njega, zahvaljujući čemu je odabrao služiti kaznu u Mostaru.

Drugim riječima, pokazao je upravo ono što kompletna desnica zamjera Pupovcu, a to je apsolutno nepoštivanje Republike Hrvatske i njenih institucija. I na koncu, Glavaš je također od prvih dana samostalne Hrvatske prisutan u politici i to na puno višim mjestima nego Pupovac, pa je potpun nejasno zbog čega smatra kako bi Pupovcu bilo vrijeme da se povuče, a njemu ne bi. Sve ovo što sam nabrojao su činjenice, koje nekoga mogu nervirati, ali ih ne može osporiti. I sad kad ih imamo ovako posložene pa pokušamo pretpostaviti tko u javnosti uživa veći ugled, podršku i povjerenje od ove dvojice političara, bojim se da bi odgovor prevagnuo na stranu Branimira Glavaša.

PUPOVAC NIJE KLASIČNI SRPSKI NACIONALIST

Što nas dovodi do pitanja zašto je to tako, a odgovor nam je prilično jasan. Ponajprije zbog nacionalne pripadnosti jednog i drugog, a potom zbog toga što Pupovac jednostavno nije, niti može biti klasičan srpski nacionalist kojeg bi hrvatski nacionalisti mogli smjestiti u ladicu mitskog neprijatelja. Postoji naravno i treći razlog, koji zapravo i mimo ovog slučaja, predstavlja srž problema hrvatskog društva, a to je činjenica da živimo u strukturalnom nacionalizmu, u kojem ne postoji moralno, pravno i svako drugo inače nedopušteno ponašanje, koje neće biti opravdano u ime parole da se to radilo ‘za našu stvar’.

Razlika je samo u kontekstu, jer je nekad bilo normalno to tako i javno reći tim riječima, a danas je ipak potrebno taj stav zamotati u celofan pristojnosti. Dok god društvo ne izađe iz takvog stanja svijesti, manipulacija s njim će biti jednostavna, jer nema ništa jednostavnije od toga da se izbjegne bavljenje konkretnim ekonomskim, socijalnim, društvenim i političkim problemima, od toga da se posegne za neprijateljima i raspiruje nacionalizam. Kako to izgleda uživo mogli smo vidjeti u skoro svim dosadašnjim predizbornim kampanjama, ali aktualna predsjednička nadilazi čak i to na što smo se navikli.

ANTE TOMIĆ - Kolinda je u SAD-u napokon mogla biti ono što i jest

Ante Tomić, kolumna za ''Jutarnji list''

Posjet hrvatske predsjednice Sjedinjenim Američkim Državama u javnosti je izazvao mnogo bijesa. Događaj se među političkim komentatorima gotovo nepodijeljeno drži skupim i besmislenim, ne primjećuje se nikakva korist od predsjedničine šaljive predstave s američkim boksačkim šampionom naših korijena, od usputnog rukovanja s američkim potpredsjednikom Penceom ili kratkog fotografiranja s predsjednikom Trumpom, a specijalno živcira njezino pjevanje glupih klapskih pjesama iseljenicima.

Pjevati “Nemoj, sine, nikud ići” nekim Hrvatima koji su još prije dvadeset ili pedeset godina trajno i nepovratno napustili Hrvatsku, pozivati ih da se vrate u zemlju svojih djedova, gdje će ih dočekati kamen umjesto jastuka i takva neodoljiva gastronomska senzacija kao što je kora kruva, kapja vina i zrno soli, vrijedilo je zaista dokumentirati samo u medicinske svrhe, kao izvanredno teški slučaj imbecilnosti.

Ipak, ja ne bih rekao da je taj posjet bio sasvim promašen. Ako hrvatska država i narod možda nisu bogzna što dobili, za samu predsjednicu, Kolindu Grabar-Kitarović osobno, bilo je to zacijelo jedno krasno, ljekovito, oslobađajuće iskustvo. Hodati opušteno njujorškim ulicama, probijati se kroz gomile nepoznatih ljudi kojima si savršeno nevažna, bez straha da će te netko prepoznati ili da ćeš zbog nečega ispasti smiješna, za predsjednicu je značio povratak njezinu izvornom biću. Ona je napokon mogla biti svoja, bez laži i pretvaranja. Ono što ona zapravo jest.

Nitko i ništa.

Tako nešto vrijedi svakog potrošenog novčića. Posjet velikom i naprednom svijetu političke vođe iz naših krajeva stavi na mjesto koje im pripada, svede ih na mjeru njihove beznačajnosti, a proteklih su dana u Americi, osim Grabar-Kitarović, bila još dvojica balkanskih nitkova i ništarija: predsjednik Kosova Hashim Thaçi i srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić. I premda su se oni za javnost držali vrlo suzdržano, pa čak i neugodno, neprijateljski, dao bih se okladiti da su se privatno lijepo družili. Imali su, napokon, zajedničke interese, neusporedivo važnije od globalnog zatopljenja o kojemu se govorilo u Ujedinjenim narodima.

Dok su na Generalnoj skupštini svjetske vođe zabrinuto upozoravale da je zbog rasta temperatura vrlo izgledna i skora mogućnost izumiranja naše vrste, Thaçi i Dačić su se za stolićem ispred jedne male alžirske kavane do suza smijali predmetu koji je Dačić kupio na tržnici u Canal Streetu na Lower Manhattanu. Na kemijskoj olovci kad je držiš uspravno stoji naslikana djevojka u kratkoj crnoj haljini, a kad okreneš kemijsku, crna haljina nekakvom čarolijom klizne i djevojka ostane gola.

“Jao, bruka!” uskliknuo je Thaçi veselo. “Ajde, još jednom.”

Ivica Dačić ponovno je okrenuo kemijsku, valjda šesto četrdeset sedmi put u posljednja dva i po sata, i haljinica se vratila na djevojku.

“Ne razumem”, priznao je Dačić, “kako se ona ovako brzo obuče?”

“I meni je to čudno”, složio se Thaçi proučavajući kemijsku, “ne vidiš je da se zakopčava.”

“Pa nije, bre, haljina na kopčanje, nego od lasteksa. Samo je podigne”, objasnio je Dačić. “Ali, svejedno, brzo je.”

“Eno Kolinde”, uočio je kosovski predsjednik sada hrvatsku kolegicu u gomili naroda koji se motao oko uličnih štandova, a zatim je zovnuo: “Kolinda!”

“Ej, Kolinda!” pridružio se i Dačić.

Kolinda se stala zbunjeno osvrtati odakle je zovu.

“Ovamo! Ovamo! Desno se okreni!” navodio ju je Dačić.

Kolinda Grabar-Kitarović napokon ih je ugledala, nasmiješila se, prišla i sjela na slobodnu stolicu.

“Pa gdje ste vas dvojica, cijelo jutro vas tražim.”

“Gledaj šta je Ivica našao”, kazao je Thaçi i pružio joj kemijsku olovku.

“Šta je ovo?” upitala je Grabar-Kitarović.

“Okreni”, rekao je Thaçi.

Hrvatska predsjednica okrenula je kemijsku, a kosovski predsjednik i srbijanski ministar vanjskih poslova su prasnuli u razdragani kikot.

“Joj, joj, koji ste vi mangupi”, rekla je Kolinda Grabar-Kitarović kao prijekorno.

U to je došao niži, brkati konobar i ona je naručila čaj s mlijekom.

“Jesi štogod kupovala?” upitao je Dačić.

“Kupila sam Andreju Plenkoviću Rolex”, rekla je ponosno Grabar-Kitarović i izvadila otmjeni sat iz torbe.

“Čuj, Rolex?” zadivio se Dačić i vrlo oprezno uzeo sat u svoju ruku. “Koliko si platila?”

“Osamdeset dolara.”

“Osamdeset dolara?!” zgranuo je Dačić. “Čoveče, pa to je pravi Rolex.”

“Daj da ja vidim”, upitao je Thaçi. Razgledao je sat nekoliko trenutaka i rekao: “Ovakav isti moj rođak u Gnjilanama daje za trideset evra. Tebi mogu da sredim za dvadeset pet.”

“Pravi Rolex?” upitao je Dačić sumnjičavo.

“Pravi Rolex”, kimnuo je Thaçi. “Američki.”

“A da ipak pođemo do Ujedinjenih naroda?” predložila je Grabar-Kitarović. “Jedna švedska djevojčica danas govori o globalnom zatopljenju.”

“Ma, ne znam”, rekao je Dačić, “mator sam ja da gledam devojčice.”

“Ali, ljudi, to globalno zagrevanje je stvarno problem”, rekao je Thaçi zabrinutim glasom. “Jeste primetili, recimo, kako je vruće danas? Malo ipak čudno za kraj septembra.”

“To ti je od grejalice”, pokazao je Dačić na vanjsku peć s narančastim, usijanim spiralama iznad njihovih glava.

“Jao, stvarno”, rekao je Thaçi, a Grabar Kitarović se nasmijala...

Takva je nekakva svakodnevica balkanskih vođa u Americi. Ono što na televiziji nazivaju živa diplomatska aktivnost u stvarnosti nije ni približno tako uzbudljivo.

Ništarije i nitkovi veći dio vremena lutaju besciljno između UN-ove zgrade na East Riveru i svojih hotela, prežderavaju se brzom hranom, kupuju drangulije s natpisom INY i zbunjeno se osvrću za transvestitima, a onda dođe jedan kratki trenutak, gotovo kao treptaj, u kojemu se dogodi sve ono zbog čega su došli. Jedan stariji, plavokosi muškarac brzim korakom, gotovo trkom prođe preko dvorane. Tek kasnije, pregledavajući usporenu snimku, shvate da je to bio Donald Trump.

Ne želite da vam šuice uče djecu? Postoji rješenje, a nije bijeg iz Hrvatske

Goran Vojković, tekst za portal Index

Svakome tko barem prati serije na engleskome jeziku stvar je izgledala strašno – Dubravka Šuica je tri sata na pitanja EU zastupnika odgovarala na engleskom kakvim pričaju ruski negativci u jeftinim američkim filmovima. Nitko naravno ne očekuje da će netko iz Hrvatske govoriti onaj školski BBC-English koji čujemo u britanskom parlamentu – ali stvar bitno mijenja jedna dosta važna crta iz životopisa Dubravke Šuice. Ona je nastavnica engleskog i njemačkog jezika, profesionalac koji je učio druge ljude jezik, i to profesionalac koji već godinama boravi u Bruxellesu i tamo "brusi" upravo engleski jezik.

Realno, da se s ovim izgovorom engleskog pojavi na razgovoru za posao na recepciji kakvog viđenijeg dubrovačkog hotela, vjerojatno bi dobila odgovor da nažalost ne ispunjava uvjete. A kamoli da uči druge engleski jezik! Štoviše, Dubravka Šuica je u svojoj struci ambiciozna i uspješna – pa uredno je napredovala iz škole na mjesto asistentice na faksu, pa na veleučilište, pa onda ravnateljica gimnazije, kako se uredno može pročitati iz njene biografije.

Šuica je vrh struke, napredovala do mjesta ravnatelja, kakvi su drugi?

Ako netko ambiciozan i očigledno uspješan s diplomom profesora jezika ovako izgovara engleski, kakav je onda prosječan ili ispodprosječan kadar u našem školstvu? Danas kada prosvjetari traže veće plaće, sasvim legitimno je postaviti i pitanje: dobro, dame i gospodo, ali kakvu kvalitetu obrazovanja nama nudite? Svi mi se iz svog školovanja sjećamo nekog nastavnika koji nije znao, nije htio ili ga nije bilo briga. I koji je uredno ostajao u sustavu – jer naravno "što ćemo s kolegom", pa "skoro je pred mirovinu", ili "što da ja tu radim". Mijenjaju se carstva i kraljevstva, grbovi i zastave, a opravdanja kojim nekada direktori, danas ravnatelji štite loše u sustavu ostaju ista. Zbog čega bi onda porezni obveznici pristajali na linearno povećanje plaća svima? Da bi neke druge šuice učile djecu engleski s ruskim naglaskom?

Ljudi pred penziju i drugi izgovori

A o prilagodbi cijelih programa potrebama nastavnika, evo samo jedan primjer iz osobne prakse. Našlo se na kavi nekoliko lokalnih vijećnika i razgovarajući o školstvu zaključili da na 20 km udaljenosti u dva susjedna gradića školuju 3-4 razreda frizera. Na nekih 30.000 stanovnika! Naravno, odmah se pojavilo pitanje zašto se škola ne preusmjeri na deficitarne kuhare. Onda jedan od vijećnika objasni kako su pričali s ravnateljem, čak i ponudili pomoć od grada za opremiti kuhinju, ali njegovo je bilo: "Imam ljude nekoliko godina pred penziju, što ću s njima ako promijenimo program!". Dakle, nije važno što se školuju suficitarni kadrovi – važno je da se ostave kako se ono u socijalizmu govorilo "radna mjesta". Naravno, za par godina neki drugi će biti "par godina pred penziju", pa najbolje ništa ne mijenjati, što znači sto djece u odnosu na rješavanje potreba par zaposlenih?

Javni sektor ne nagrađuje radnike i ne sankcionira neradnike

Nemojmo misliti da je bitno drugačije na svim razinama obrazovanja – i na fakultetima ima onih koji rade po 12 sati i više, pišu, trude se oko sve novijih znanja, a ima i onih drugih koji ponavljaju davno nepotrebna znanja. Napredovanje je ionako primarno po godinama, a ne po kvaliteti. Istina, postoje evaluacije, ali realno, sve je to prilično slabo. Naš javni sektor ne nagrađuje radnike i ne sankcionira neradnike. A i nitko vas previše ne pita jeste li u skladu sa stoljećem u kojem živite.

Uvedimo konkurenciju u obrazovanje - vaučere

Rješenje postoji, pričali smo o tome, a i pričat ćemo još – rješenje se zove vaučeri. I treba ih uvesti, od vrtića do fakulteta. Što je vaučer? Jednostavan, no genijalan izum koji uključuje kompetitivnost i natjecanje među vrtićima, školama i fakultetima, a ujedno i dalje osigurava socijalnu državu. Dakle, kada dođe vrijeme za vrtić, osnovnu školu, srednju školu ili faks – dobijete vaučer. On omogućava da institucija u kojoj su dijete ili student upisani dobije novac od države za školovanje. Poznaju se standardi za primjerice društvene i tehničke škole i fakultete (ne košta jednako pravo i elektrotehnika, radi labosa), i tko je gdje upisao – ta institucija dobiva novac po učeniku ili studentu.

Ako ste dobri, ako kvalitetno obrazujete i imate puno polaznika, dobit ćete i više novca, što znači i veće plaće i mogućnost novih kadrova. Ako niste i svi vas izbjegavaju – razmišljat ćete kako podijeliti plaće jer više nisu proračunske. Država naravno pazi na osnovne kvote, ali unutar njih učilišta su u konkurenciji, i državna međusobno, ali i privatna, jer uredno su financira proračunskim novcem za svoju uslugu. Takav model koriste neke od najrazvijenijih država upravo zato što osigurava ujedno i konkurenciju i tjera na izvrsnost, ali i socijalni karakter društva. Svako dijete ima pravo na vaučer koji može iskoristiti i jednaku šansu za školovanje.

Kada plaće nisu jamčene – pazilo bi se na kvalitetu rada

U takvom sustavu, kada se sazna za nastavnika koji govori ruski engleski, koji uči danas djecu iz informatike što je disketa, ili kada iza nekog fakultetskog smjera ostaju samo nezaposleni i takve škole i fakultete nitko ne želi upisati, onda bi se odgovorni potrudili dovesti stvari u red ili bi ostali bez učenika i studenata, što znači i bez plaća. S druge strane, oni koji rade dobro bi imali sve više polaznika, što znači i sve više vaučera. Mogli bi napredovati.

Vaučeri znače tržište, ali znače i konkurenciju i uništavaju sigurnost radnog mjesta – siguran je onaj koji kvalitetno radi, štoviše, takav će dobivati i bolje ponude jer privlači kandidate na učilište na kojem radi i stvara. I znate što još? Možemo biti sigurni da se vaučeri u nas nikada neće uvesti. Kakva bi to bila Hrvatska gdje bi se počeo cijeniti rad, a kažnjavati nerad? Kakva bi to bila Hrvatska gdje bi se tjeralo ljude da se usavršavaju? I kakva bi u konačnici to bila Hrvatska gdje bi građani za svoj novac mogli odlučiti zaobići javnu ustanovu koja im ne pruža kvalitetne usluge? To ne bi bila Hrvatska ni HDZ-a ni SDP-a. Stoga, protiv vaučera će biti i lijevi i desni. Jer, kako biste inače s ruskim engleskim uspješno predavali u školi i onda ušli u sam vrh europske politike, uz primanja koja bez politike ne biste mogli ni zamisliti.

BORIS DEŽULOVIĆ - Sveti križ i svjetska kriza

Boris Dežulović, kolumna za tjednik ''Novosti''

Kadeti Oružanih snaga Republike Hrvatske, dakle Republike, dakle jedne sekularne europske države, mrtvi ozbiljni polagali su zakletvu zborno urlajući molitvu Bogu, onako kako vojska obično urla one kretenske sedmerce koje su vidjeli u američkim filmovima... 

Što bi rekao ministar obrane Damir Krstičević, domovinska sigurnost. Ili, preciznije, proaktivna sinergija vojske i policije kao ključnih sastavnica integriranog sustava domovinske sigurnosti.

Zvuči jasno i zaokruženo, ali to je zato što ste civilni domovinskosigurnosni laik i ne vidite što nedostaje. A što nedostaje, lijepo je ministar Krstičević u proaktivnoj sinergiji s ministrom unutrašnjih poslova Davorom Božinovićem objasnio prije neki dan na prvoj međunarodnoj konferenciji ‘Domovinska sigurnost i upravljanje u krizama’ u zagrebačkom hotelu Esplanade. ‘Potrebno nam je nacionalno situacijsko/križno središte’, objasnio je ministar Krstičević, ‘analitičko-informacijsko-komunikacijsko tijelo za pomoć Koordinaciji i križnim stožerima što se ustrojavaju na državnoj razini u različitim vrstama križa.’

‘Mislite, kriza?!’ zbunjeno ćete na to vi. ‘Što ‘kriza’?’ zbunjeno će onda ministar. ‘Rekli ste, ‘križno sjedište za pomoć križnim stožerima u različitim vrstama križa’?!’ ‘Ne, ne, ‘kriza”, odmahnut će rukom ministar obrane. ‘Krizno sjedište. Za pomoć kriznim stožerima. U različitim vrstama kriza.’

Zvuči jasno i zaokruženo, ali s obzirom na to da ste i dalje civilni domovinskosigurnosni laik, ne vidite kako bi takav sinergetski sustav ‘Domovinske sigurnosti i upravljanja u različitim vrstama kriza’ trebao izgledati ni u mirnodopskim uvjetima, a kamoli – daleko bilo – u onim ratnodopskim. A kako bi to trebalo izgledati u mirnodopskim, ili – daleko bilo – ratnodopskim uvjetima, lijepo su nam ministar obrane i ministar policije u svojoj proaktivnoj sinergiji pokazali istoga tjedna, pokaznom vježbom ‘Domovinska sigurnost i upravljanje u različitim oblicima križa’. Da, pardon, ‘kriza’.

Već sutradan nakon konferencije, novine su javile kako su na državnoj granici kraj Dubrovnika uhapšene četiri osobe, pritvorene u pograničnoj policijskoj stanici Gruda, gdje ih je čuvao slovima i brojkom jedan jedini policajac. Ostatak posade, četvorica policajaca – saznali smo iz novinskih izvještaja – bili su u nedalekom Pridvorju, na svetkovini blagdana Uzvišenja Svetog Križa! Jesu li tamo bili u slobodno vrijeme? Ne: otišli su za radnog vremena, u policijskom vozilu i propisno ispeglanim policijskim uniformama. Jesu li onda tamo otišli zato što je blagdan Uzvišenja Svetog Križa događaj visokog rizika? Ne: u Pridvorje su otišli da na procesiji nakon svete mise u franjevačkom samostanu Svetog Vlaha u punoj policijskoj opremi nose – križ!

- Oče, oče, zašto si me ostavio? - otimao se, tvrde očevici, dugokosi tip na križu. - Kamo me vodite? Nisam ništa napravio!

- Nisi? - rekao mu je krupniji jedan policajac iz Grude. - A šta je ovo na križu, A.C.A.B.?

- Ne, ne, to je nesporazum, krivo ste pročitali! - vikao je dugokosi. - To piše I.N.R.I. ‘Kralj židovski’.

- ‘Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe!’ - podviknuo je policajac što mu je pridržavao noge.

- Dobra ti je ta! - nasmijao se kolega.

- Nije moja, to je Evanđelje po Luki, 23:37.

- Oče - uto je opet zavapio raspeti - oprosti im, ne znaju što…

- Gospodine! - iznervirano ga je prekinuo onaj krupniji policajac. - Gospodine, molim vas. Mi samo radimo svoj posao.

- Samo radite svoj posao?! - zaprepastio se, vele, Isus.

Da, četiri policajca samo su radila svoj posao: raspetoga Krista u procesiji Uzvišenja Svetog Križa policajci iz Gruda nosili su, naime, na zahtjev kapelana Policijske kapelanije svetoga Vlaha i izričitu zapovijed načelnika Policijske uprave Dubrovačko-neretvanske! Štoviše, načelnik Policijske uprave tražio je od načelnika postaje očitovanje zbog toga što su četvorica policajaca kasnila na misu, dobivši odgovor kako su kasnili ‘zbog radnih obaveza’. S obzirom na to da kao civilni domovinskosigurnosni laik niste najbolje shvatili, ponovit ću: kašnjenje na misu u radno vrijeme četvorica su policajaca morala pravdati redovnim policijskim radnim obavezama!

Nakon što je policija tako demonstrirala spremnost ‘u različitim vrstama Svetog Križa’ – pardon, jasno, ‘svjetskih kriza’ – na red je došla i druga ključna sastavnica integriranog sustava domovinske sigurnosti: vojska.

Samo koji dan kasnije, prošle nedjelje, stotinu dvadeset kadeta Hrvatskog vojnog učilišta ‘Dr. Franjo Tuđman’ u Kninu je polagalo svečanu zakletvu Domovini. Prije polaganja prisege, ministar obrane Damir Krstičević osobno im je na kninskoj tvrđavi uručio beretke, nakon čega su mladi kadeti Hrvatske složno i gromko, ponavljajući za zapovjednikom Kadetske bojne – izmolili kadetsku molitvu!

‘Gospodine Bože moj, stvoritelju neba i zemlje!’ gledali smo na televiziji kako urla satnik, ‘gospodine Bože moj, stvoritelju neba i zemlje!’ ponovilo je stotinu dvadeset unjkavih kadetskih glasića, pa onda redom, sve ponavljajući ‘gospodine Bože moj’, zahvalili Mu ‘što ih je stvorio da postanu dio stoljetne hrabrosti svojih pradjedova’ te zamolili gospodina Boga svog da im ‘izgradi karakter, um i tijelo’, ‘blagoslovi ih razumom i znanjem’, i – ovaj dio mi je najdraži – ‘podari dio nebeskog bijesa da prognaju svaki oblik zla i odupru se mržnji’.

- Jesu li to oni tvoji iz Pridvorja? - upitao je, kažu očevici, Gospodin Bog, gledajući odozgo neobični ritual na kninskoj tvrđavi.

- Ne, ne - odgovorio je onaj dugokosi, još masirajući rane na nogama. - Ono je bila policija, ovo je vojska.

- Vojska?! Čekaj, vojska me moli da im izgradim um i blagoslovim ih razumom? - vidno se zaprepastio Vrhovni Zapovjednik.

- I nebeski bijes - oprezno ga je ispravio Sin. - ‘Dio nebeskog…’

- Kao prvo - prekinuo ga je Otac s povećim dijelom nebeskog bijesa u glasu - otkud im ideja da od mene, koji od njih zahtijevam apsolutno i bespogovorno vjerovanje isključena uma i razuma, traže da im izgradim um i blagoslovim ih razumom?!

- Oče, oprosti im, vidiš da ne znaju što…

- Kao drugo - opet ga je prekinuo Otac - otkud im ideja da će im um i razum trebati u vojsci, koja od njih zahtijeva apsolutnu i bespogovornu poslušnost isključena uma i razuma?! Jel’ to neka zajebancija, šta je ovo? Jel’ to netko mene zajebava?

Nije, naravno, bila zajebancija. To su kadeti Oružanih snaga Republike Hrvatske ove nedjelje zaista mrtvi ozbiljni polagali zakletvu zborno urlajući molitvu Bogu, onako kako vojska obično urla one kretenske sedmerce koje su vidjeli u američkim filmovima. S obzirom na to da kao civilni domovinskosigurnosni laik ni ovo niste najbolje shvatili, ponovit ću: kadeti Oružanih snaga Republike Hrvatske, dakle Republike, dakle jedne sekularne europske države, na zakletvi su se morali moliti ‘Gospodinu Bogu, stvoritelju neba i zemlje’.

Nakon čega se, eto, čak i vama, civilnim domovinskosigurnosnim laicima, kazalo koje je to ‘nacionalno situacijsko/krizno središte’ kakvo Hrvatskoj treba, koje je to dakle ‘analitičko-informacijsko-komunikacijsko tijelo za pomoć Koordinaciji i kriznim stožerima što se ustrojavaju na državnoj razini u različitim vrstama kriza’.

- Da im vodim situacijsko/krizno središte?! - grmio je odozgo Vrhovni Zapovjednik Neba i Zemlje. - Ja da im budem analitičko-informacijsko-komunikacijsko tijelo?! Pa šta oni misle, da ja imam vremena za te njihove zajebancije?!? Brzo, donesi mi krizni šrafciger.

- Misliš, križni? - pitao je Sin.

- Rekao sam ‘krizni’, onaj za različite vrste kriza. I zovi Vakulu. Odmah.

- Oče, oprosti im, ne znaju…


- Začepi više!

Kako izgleda kad himnu slušaju visoki dužnosnici Vlade i Ante Gotovina? Ovako


Postoje fotografije, mnogi će reći da su baš takve one najbolje, kojima ne treba niti jedne jedine riječi komentara.

Stoga su naredne rečenice tek pojašnjenje za one koji slabije pamte lica. Čovjek na lijevoj strani fotografije je ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman. Na desnoj je predstojnik Ureda premijera, Zvonimir Frka-Petešić.

SLIKA KOJA PUNO GOVORI

Iza njega proviruje bivši ministar i sadašnji pomoćnik glavnog tajnika HDZ-a Božidar Kalmeta. Skoz lijevo je ministar unutarnjih poslova Davor Božinović. Čovjek u sredini je Ante Gotovina. Svi oni slušaju himnu.

Iscurile su konkretne upute predsjednici, da slučajno ne zezne govor: ‘blagi smiješak’ i ‘bez hvala vam!’

Kolinda Grabar Kitarović je početkom listopada objavila kandidaturu za drugi predsjednički mandat. Prilikom obraćanja javnosti Grabar Kitarović osvrnula se na svoja dosadašnja postignuća i nabrojala stvari za koje se misli zalagati u budućnosti.

Kao što je to uobičajeno, novinari koji su se našli u prostorijama Matice Hrvatske, gdje je predsjednica najavila kandidaturu, njen su govori dobili isprintan u cijelosti. No, ljudi iz njenog stožera valjda su zaboravili iz njega pobrisati sve detaljne upute za predsjedničin govor.

BLAGI SMIJEŠAK I BEZ ZAHVALE

Tako je, recimo, u tekstu zvjezdicama naznačeno kada predsjednica treba napraviti pauzu, dok su dijelovi koje treba jače i emotivnije naglasiti boldani crnim slovima. Važniji dijelovi teksta dodatno su i podcrtani.

Možda najzabavniji dio je onaj u kojem se predsjednici sugerira da se blago osmjehne. Dakle, u dijelu govora u kojem je pričala o Domovinskom ratu, dobila je uputu da napravi blagi smiješak, a na samom kraju predsjednici stoji uputa da ne zahvaljuje publici.

“ZATO ŠTO VJERUJEM U HRVATSKU! (Bez hvala vam!)”, stoji u uputi predsjednici kako da završi svoj govor. Sve upute tijekom govora prilično je poštivala pa se tako, na kraju, zbilja nije zahvalila.

VIKTOR IVANČIĆ - Subnorovska duša HVIDR-e

Viktor Ivančić, tekst za portal Tacno.net

Sva je prilika da se na ovim prostorima ustalila historijska pravilnost: kako koji rat završi, tako se oslobodioci u organiziranim formacijama angažiraju na unutrašnjoj okupaciji zemlje

Nakon što je te 1988. moj drug Predrag napisao pjesmu pod naslovom ‘Mlada Partizanka bužu imala’ – inspiriran nasukavanjem istoimenoga trajekta na lučki gat – i nakon što je ta parodija objavljena u rubrici Feral tadašnje Nedjeljne Dalmacije, nadigla se poprilična javna graja, a najglasnija u obrani ‘tekovina narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije’ od neprijateljski nastrojenih satiričara bila je lokalna podružnica SUBNOR-a: predstavnici ratnih veterana zatražili su hitnu zabranu lista i kazneni progon autora rubrike.

I zaista, državno tužilaštvo povuklo je iz prodaje i zaplijenilo primjerke Nedjeljne Dalmacije s inkriminiranim prilogom, pokrenut je sudski proces, da bi naposljetku sudac – današnji odvjetnik Branko Šerić – donio oslobađajuću presudu, ispisavši u obrazloženju kratak esej o pravu na slobodu govora koji je ovoga trenutka relevantan koliko i prije trideset i jednu godinu.

Tokom živahnih osamdesetih imali smo s Feralom cijeli niz sličnih dogodovština – u nekoliko smo navrata sjedili na optuženičkoj klupi zbog ‘podrivanja ustavnog poretka’, nekad i s tužbama koje su podrazumijevale kaznu od tri godine zatvora, u bezbroj prilika završavali na tzv. informativnim razgovorima u kancelarijama tadašnje Službe državne sigurnosti – a skoro svaki put kada bi bilo detektirano ‘neprijateljsko djelovanje’ u novinama, zanimljivo, javni pritisak na policijski i pravosudni aparat predvodili su upravo funkcionari SUBNOR-a. Udruženje veterana, naoružano do zuba simboličkim kapitalom što ga je crpilo iz ratne mitologije, svim se silama nastojalo nametnuti kao neka vrsta represivne avangarde, kao ideološka batina režima.

Danas, dakako, od toga nije ostalo ništa, osim – ideološke batine.

Promijenjen je iz temelja ideološki okvir, promijenjen je mitološki resurs, promijenili su se preživjeli akteri, ‘tekovine narodnooslobodilačke borbe’ zamijenjene su ‘tekovinama domovinskog rata’, i to na način da su ove aktualne u radikalno antagonističkome odnosu prema prethodnima, ali težnja da se cijeli taj novoizgrađeni kompleks štiti mjerama državnog terora ostala je posve ista.

Epohalna promjena sistema i ‘vladajućih vrijednosti’, uključujući i izmjenu garniture povlaštenih ‘prvoboraca’, ukazala se kao prelazak batine iz jedne u drugu ruku. Tako je i temeljno obilježje napokon stečene nacionalne slobode sažeto u činjenici da se o njoj ne smije slobodno govoriti.

HVIDR-a, Udruga hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata, već tjednima predvodi bjesomučnu javnu hajku na predsjednika Samostalne demokratske srpske stranke Milorada Pupovca – a riječ je, šire gledano, o najvećoj harangi protiv jednoga čovjeka otkad je samostalne, suverene, slobodne i demokratske Hrvatske – tražeći od premijera Andreja Plenkovića da njegovu stranku izbaci iz vladajuće koalicije, od Filozofskog fakulteta u Zagrebu da Pupovcu (inače profesoru lingvistike) uruči otkaz, a od Državnoga odvjetništva da ga izloži kaznenome progonu.

Zbog izjava danih bosanskohercegovačkim i slovenskim medijima – u kojima je, uzgred budi rečeno, iznio besprijekorno utemeljene i nedvosmisleno točne ocjene o fašizaciji hrvatskoga društva i porastu antisrpskog raspoloženja – rukovodstvo HVIDR-e podnijelo je protiv mrskoga Srbina kaznenu prijavu, nazvavši ga ‘zloćudnim tumorom na najosjetljivijem dijelu tijela Hrvatske’, i sada, nakon što su iz Državnog odvjetništva obznanili da su ‘izvidi u tijeku’, s bukom i bijesom čekaju da ‘institucije dovrše posao’.

‘Smatramo da svi pred zakonom moramo biti jednaki’, poručili su u svom saopćenju, ‘te da moramo odgovarati za svoje postupke, pa tako i Milorad Pupovac, za kontinuirano kršenje zakona, Ustava i Deklaracije o Domovinskom ratu. Ovim putem ponovo pozivamo nadležne institucije da rade svoj posao, te posebno pozivamo naše kolege branitelje i sve građane srpske nacionalnosti da osude postupke ovog profesionalnog Srbina, kao i njegove sramotne izljeve i govore mržnje prema hrvatskoj državi i svim njenim građanima.’

A nakon što iz centralnoga tijela državnog progona i dalje stiže samo pizdunski neugodan muk, ne računajući informaciju da su ‘izvidi u tijeku’, u HVIDR-i su potpuno izgubili živce, pa je predsjednik Glavnog odbora Josip Periša izjavio kako on i njegovi revoltirani suborci to neće trpjeti, odnosno da ‘neće sjediti skrštenih ruku’, tajnovito najavljujući protest na zagrebačkom Markovu trgu, blokadu ulaza u Sabor i Vladu, ili kakav sličan karirani dernek, po uzoru na ono šatorsko okupljanje kada su jake braniteljske snage, naoružane plinskim bocama i podrškom HDZ-a, rušile vladu Zorana Milanovića.

Što se tiče neučinkovitosti državnih institucija, mora se primijetiti da su HVIDR-ini jurišnici potpuno u pravu: nema doista ničega normalnog u tome da tužilaštvo već skoro mjesec dana provodi ‘izvide’ nad izjavama Milorada Pupovca, kada je za njihovu podrobnu analizu dovoljno desetak minuta, i kada je nakon tih deset minuta – ukoliko živimo u zemlji s minimumom demokratskih standarda – nužno kategorično odbaciti kaznenu prijavu, jer bi sve drugo značilo formalno uvođenje verbalnog delikta i zabranu slobode govora.

No spomenuti minimum je očigledno nedosanjani san, kao i pravo na nekažnjeno mišljenje. Već sama činjenica da DORH nije po hitnome postupku uputio odjeb HVIDR-i, nego su ‘izvidi u tijeku’ do daljnjega – valjda dok se ne dočeka uputa iz Vlade, a ova će opet ovisiti o ishodu tekuće bitke za prevlast u HDZ-u – svjedoči o kardinalnoj političkoj instrumentalizaciji Državnoga odvjetništva Republike Hrvatske.

Nema sumnje da je javni linč Milorada Pupovca, uz tradicionalne šovinističke motive, najvećim dijelom posljedica rata do istrebljenja unutar vladajućeg HDZ-a – stranke koja se, iako to javno ne priznaje, raskolila na radikalne desničare s jedne, te desničarske radikale s druge strane, s tim da obje struje sebe smještaju u fikciju ‘političkog centra’ – no to mi je mnogo manje interesantno od borbene postojanosti hrvatskih ratnih veterana, strukture koja je ponosno preuzela i sačuvala onu batinu od nekadašnjih SUBNOR-ovaca i vitla njome jednako energično ili još zdušnije unatoč dramatično promijenjenim ideološkim okolnostima. Umjesto socijalističkih ideala sada se nose oni nacionalistički, no to ne može prikriti prepoznatljivu subnorovsku dušu današnje HVIDR-e.

Čuvari ratnih rana utoliko su i dalje avangarda. Njihovo aktualno poslanje je biti budan i provjeravati da li je antisrpska histerija u dovoljnoj mjeri poduprta od strane vlasti. Ako nije, to treba pod hitno ispraviti.

Neizgovoreni kredo glasi: Ako nam se ne dopusti da sa svojih ratnih kota nastavljamo uništavati proklete neprijatelje, znači da smo ratovali uzalud! Odnosno: Nismo valjda veličanstvenom pobjedom okončali rat zato da bi ovaj prestao!?

Sva je prilika da se na ovim prostorima ustalila historijska pravilnost: kako koji rat završi, tako se oslobodioci u organiziranim formacijama angažiraju na unutrašnjoj okupaciji zemlje i postrojavaju u pretorijansku gardu režima. Nije li, dakle, odviše smiono tvrditi da je Hrvatska ‘95. godine oslobođena?

Šovinistička potjera za Miloradom Pupovcem – kojeg zbog izgovaranja nedopuštene istine valja kazneno goniti, izbaciti s posla i ukloniti iz političkog života – nedvojbeno pokazuje kako je temeljna ambicija HVIDR-e i sličnih organizacija ratnih veterana uskratiti slobodu građanima koje su navodno oslobodili. Iz perspektive mnogih prestravljenih građana – kada bi ovi imali hrabrosti otvoreno je artikulirati – pobjeda u tzv. domovinskom ratu stoga je predstavljala tek smjenu agresora.

Da, dobro, tim je ratom izvojevana i Hrvatska. Zemlja u kojoj zbog uravnoteženo formulirane istine državni tužilac pokreće istragu i dojavljuje kako su ‘izvidi u tijeku’. Nešto, dakle, što ne vrijedi ni jedne kapi prolivene krvi.