970

DRAŽA PETROVIĆ - Sarapa, Dea i BIA

Draža Petrović, kolumna za portal N1

Anketa pod nazivom "Kome biste otkrili državnu tajnu?" pokazala je da bi najmanji procenat građana Srbije državnu tajnu otkrio takozvanom Predragu Sarapi, samo njih 0,3 odsto, jer u njega nemaju nimalo poverenja još od kad je od cenzure na Studiju B pobegao na slobodarski Pink.

I od tada mu se gubi svaki trag, mada ga neki povremeno viđaju kako tamo gostuje u svojim emisijama.

Tako da je ostalo nepoznato zašto je predsednik Srbije pre neko jutro rešio da državnu tajnu prvo otkrije takozvanom Predragu Sarapi, u Pinkovoj emisiji "Jutro sa Sarapom i Deom", koja je tog jutra mogla da se zove "Jutro sa Sarapom i Biom", zbog neprevaziđenog koncepta.

Naime, jutarnji TV format u nastajanju, "Sarapa, Dea i BIA", podrazumeva da Sarapa sedi u studiju preko puta predsednika, predsednik mu otkriva državne tajne i izveštaje BIA, a Sarapa ga gleda ko VO (skraćeno: Važna Osoba).

Jer svako bi se osećao ko VO (skraćeno: ko Važna Osoba), da predsednik baš njemu otkrije državne tajne, a posebno Sarapa koji se u poslednje vreme sve češće oseća ko VO (skraćeno: Važna Osoba), što primećuje i široki auditorijum.

U toj emisiji mogli smo da saznamo da je bivša vlast u Srbiji bila toliko neposobna da nije samo zemlju dovela do bankrota, a posle bankrota zemlju dovela i do SNS-a, što je, ipostavilo se, mnogo gore od bankrota, nego nisu znali ni da prisluškuju. Svaki normalan čovek bi Vučića prisluškivao preko Vučića, zato što je u istoriji špijunaže najlogičnije da nekog prisluškuješ preko njega. Ali, nećete verovati, bivša vlast ni to nije znala, saznali smo u toj emisiji, nego je Vučića prisluškivala preko Vladimira Đukanovića, jednog od naših najpoznatijih molersko-farbarskih intelektualaca, i – gle čuda – preko Gorana Vesića, koji se pre Beograda, u to vreme bivše vlasti, bavio upropašćavanjem Crvene zvezde kao njen funkcioner, ali je sva sreća da nije uvatio da rekonstruiše Marakanu, nego se više bavio rekonstrisanjem Zvezdinog budžeta.

Bivša vlast je, dakle, prisluškivala Vladimira Đukanovića i Gorana Vesića i sve vreme čekala da im se javi Vučić.

-Koje budale! Zar im nije bilo lakše da prisluškuju samog Vučića, pa da ne moraju da čekaju da se on javi moleru i Goranu – pitao se Sarapa tokom cele emisije, naravno u sebi, jer je to ključno pitanje celog Vučićevog obraćanja koje Sarapa, naravno, nije smeo javno da iznese, pošto je Sarapa živi dokaz da fikus ne raste u visinu, nego u širinu. Nagradno pitanje glasi, zapravo: koja budala može da pomisli da su ga prisluškivali preko Vesića i Đukanovića, najnebitnijih likova u istoriji savremene civilizacije koji su tek s Vučićevom vlašću postali najnebitniji bitni likovi u istoriji savremene necivilizacije.

Đukanović je u to vreme bio kolumnista Vučićevog lista Pravda i u to vreme se redovno pojavljivao na proslavama rođendana Ratka Mladića, koje su desničari organizovali tokom njegovog junačkog bekstva, pa ga je policija prisluškivala u nadi da možda zna gde je Mladić. Ili makar u nadi da Đuka zna gde je Bulevar Ratka Mladića, a gde je Bulevar Ratka Mladića je u to vreme znao jedino Vučić, koji je bio najbolja navigacija za vozače koji traže dotični Bulevar (iz Vučićevih) snova.

Dok je Vesić u to vreme bio funkcioner Zvezde, protiv koga se uveliko vodila policijska istraga, prema tadašnjem pisanju Blica, zbog malverzacija u tom klubu, koja je prekinuta čim je skočio u zagrljaj naprednjaka i počeo s njima da se cmače na nervnoj bazi. Posle tog cmakanja više ništa neće biti isto, a najgore što neće biti isti ni stari dobri Beograd.

Šta je Vučić bio u to vreme pa su morali da ga prisluškuju na najgluplji mogući način? Bio je izgleda nebitniji lik čak i od najnebitnijih likova u istoriji savremene civilizacije, a nije uopšte lako biti nebitniji od Vladimira Đukanovića, nekog levog desničara koji je išao na rođendane Ratka Mladića, pa je kao takav bio bezbednosno interesantan kao ekstremista sa neobično velikim ekstremitetima.

Međutim, pošto u Srbiji u poslednjih sedam godina postoji teorija da se sve na ovom svetu u istoriji dešavalo samo da bi sprečili velečasnog A.V. da se dočepa vlasti i pokaže sve svoje talente koje je prvi otkrio Đuka. Tako da je normalno da su po predsednikovoj teoriji sve časne ljude, poput Vesića i Đuke, prisluškivali samo da bi čuli šta misli Vučić, a to je bilo bespotrebno, pošto je Vučić celog svog života mislio isto što misli i Šešelj, a posle isto što misli i Toma. Te im je bilo jednostavnije da prisluškuju Šešelja i Tomu kako bi saznali šta svojom glavom misli Vučić.

Onda je došao najnoviji period srpske istorije kada je Vučić počeo samostalno da misli, dok se svi oko njega, uključujući i Sarapu, drže stare dobre izreke: "Ne mislim, dakle, postojim". I one najnovije: "Mislim, dakle, Vučić".

BORIS DEŽULOVIĆ - Čudo vanpansionske potrošnje

Boris Dežulović, kolumna za portal N1

Iznajmljuje se, prodaje, plaća i naplaćuje baš sve, neka je vječna slava i hvala onome tko je izmislio vanpansionsku potrošnju, gdje čuo i ne čuo: hlad u kući, hlad na parkiralištu, rezanje pizze, naručivanje pizze, listanje jelovnika, listanje jelovnika u boji, ležaljka na plaži, ulaz na plažu, pogled na plažu, hodanje po plaži, disanje...

Ima negdje na donjim policama YouTubea sačuvan stari, požutjeli filmski dokument iz arhiva Hrvatske televizije, djevojačko Televizije Zagreb, o nježnim godinama dalmatinskog turizma, iz vremena kad je u naš jezik tek ušao neobičan termin „vanpasionska potrošnja“: reportaža s naše male rivijere, iz crno-bijelih Mimica, godine 1967. – ili je to 1968.? – u kojoj se ponosni predsjednik mjesne turističke zajednice hvali kako u selu imaju petsto kreveta, u prosjeku stotinu pedeset dinara noćenje, a od takozvane „vanpasionske potrošnje“ cijelih nula dinara. Ništa. Zero.

Ako vam se učinilo da sam napisao kako se drug iz Mimica ponosan pohvalio nulom u knjigovodstvenoj koloni „vanpansionske potrošnje“, to je zato što sam upravo tako i napisao.

Danas to, dopuštam mogućnost, izgleda prilično poremećeno, ali drug predsjednik turističke zajednice objasnio je reporteru Televizije Zagreb kako je iznajmljivačima u Mimicama nezamislivo da gostima koji su platili noćenje domaćini naplate još i suhe smokve, pršut, vino ili slane inćune. Ta, kako se zove, vanpansionska potrošnja bila je nešto nepristojno, znak osobite negostoljubivosti – kako, zaboga, čovjeku koji je krevet pošteno platio stotinu pedeset dinara naplatiti još i skuše, koje će se ionako ispeći za večeru i zajedno pojesti? – pa se izgovarala poput psovke: znalo se po malim mistima tko zarađuje od vanpansionske potrošnje, i taj je bio na zlu glasu, kao gulikoža i prevarant što sramoti selo, pa stoga vjerojatno i ne „naš čovik“. U toj reportaži, recimo, kao jedina „ponuda“ i „sadržaj“ iz vanpansionske potrošnje prilično prezirnim riječima označen je i snimljen nekakav nesretnik iz zaleđa, što je turistima na plaži bezuspješno pokušavao uvaliti legendarne drvene čaplje, dugo godina jedini, hm, autentični dalmatinski suvenir.

Da, tako je bilo na početku, prije pola vijeka, u ono davno crno-bijelo vrijeme kad su Dalmatinci, neobično pleme u mornarskim majicama, bili na glasu kao gostoljubivi domaćini široke ruke.

Ove subote, obilježavajući valjda pola vijeka „vanpansionske potrošnje“, hrvatski su mediji objavili – a strani prenijeli – dvije priče pod zajedničkom egidom „Pedeset godina kasnije“. Pedeset godina kasnije, na otoku Visu nepoznati se poduzetnički genij dosjetio turistima naplaćivati hlad, pa na svom improviziranom parkiralištu pola dana parkiranja na suncu naplaćuje trideset kuna, a u hladu – pedeset. A mi na našoj maloj rivijeri malo smo se povrijeđeno štrecnuli, jer već odavno u Krilu kraj Omiša parking na suncu naplaćujemo deset kuna, a u hladu dvostruko više.

Pedeset godina kasnije, na drugom jednom našem srednjodalmatinskom otoku, Braču, u jednoj pizzeriji naplaćuju čak i rezanje pizze, i to tri kune po komadu. Da, rezanje pizze. Da, tri kune. Da, po komadu: želite li da vam njihov glasoviti, vrhunski obučeni rezač ručno isječe pizzu na osam kriški, to ćete platiti dvadeset četiri kune. Kad se doda i ona zloglasna usluga „postavljanja stola“, što košta dvanaest kuna, jedna obična pučka narezana pizza i prije nego je uopće naručite već košta trideset šest kuna.

Pedeset godina kasnije, gostoljubivo pleme Dalmatinaca - kojima je nekad bila sramota gostu naplatiti i večeru, a kamoli parking – turistima posebno naplaćuju i parkiranje u hladu i rezanje večere. Baš sve iza južnog izlaza iz tunela Sveti Rok danas je tako golemi i neiscrpan resurs vanpansionske potrošnje, ima te vanpansionske potrošnje u nas kao nafte u Arapa. Već u Zadru, dolje pod Svetim Rokom – ne treba nam dalje – u kafićima, čitali smo, naplaćuju korištenje WC-a. Na Silbi preko puta Zadra, čitali smo, naplaćuju vodu iz slavine, dvije kune čaša. U Biogradu kraj Zadra, čitali smo, sat vremena korištenja klima-uređaja naplaćuju pet eura. Pet eura. Sat. Klime.

Pedeset godina kasnije, iznajmljuje se, prodaje, plaća i naplaćuje baš sve, neka je vječna slava i hvala onome tko je izmislio vanpansionsku potrošnju, gdje čuo i ne čuo: hlad u kući, hlad na parkiralištu, rezanje pizze, naručivanje pizze, listanje jelovnika, listanje jelovnika u boji, ležaljka na plaži, ulaz na plažu, pogled na plažu, hodanje po plaži, disanje na plaži, smrt na plaži, prirodna smrt na plaži, ubojstvo na plaži, ubojstvo na plaži sjekirom s predumišljajem po želji: iste one subote kad smo čitali kako se naplaćuju i hlad za automobil i rezanje pizze, mediji su zabilježili kako je u Starigradu kraj Zadra – još se nismo makli od Zadra! – pobješnjeli domaćin, dva puta prodavši isti apartman, zajedno s grupom urođenika sjekirom potjerao grupu od četiri mlada Slovenca. Sjekirom!

Pedeset godina kasnije, novac, gramzivost i pohlepa domorocima su potpuno pomutile razum, u samo dvije generacije Dalmatinci, nadaleko poznati gostoljubivi domaćini široke ruke, pokvarili su se kao mljeveno meso na akciji u Konzumu, pa se na našoj maloj rivijeri – gdje je nekad bila sramota naplatiti pršut, sir i vino, pjat brujeta ili ribu s gradela – danas plaća čak i skakanje u more.

Koji dan prije nego se saznalo za povoljne cijene parkiranja u hladu, na Visu - gdje očito imaju najviše mašte u crpljenju vanpansionske potrošnje – čitali smo, eto, kako je jedan turistički neimar zaskočio grupu mladih Šveđana što je skakala s visokih stijena, ljubazno im objasnio da je to park prirode i da je skakanje u more strogo zabranjeno, pa im oduzeo GoPro kameru i povjerio da im zapravo čini uslugu, jer je trebao zvati policiju. A kameru će im, jasno, vratiti u portu, čim mu donesu hiljadu kuna. Pretpostavljam u sitnim i neoznačenim novčanicama.

Ukratko, što da vam kažem: otkako smo otkrili tu, kako ste rekli da se zove, „vanpansionsku potrošnju“, bogami nas je krenulo. Što će pak biti poslijepodne, kad sunce jednom prijeđe na drugu stranu neba i sjenoviti se parking od pedeset kuna nađe na vrelom suncu, o tome ćemo razmišljati kad dođe.

Bit će već neke vanpansionske potrošnje.

LJUBOMIR ŽIVKOV - Sedam veličanstvenih

Piše: Ljubomir Živkov

Nema jakog kosmosa bez jake Srbije, tako bi se, šta god ovaj slogan značio, možda moglo iskazati ushićenje koje nas spopada na pedesetogodišnjicu američkog osvajanja Meseca, američkog, jer su oni platili gorivo i dnevnice kosmonautima, ali tog zvezdanog trenutka čovečanstva ne bi bilo, ni onda, ni bilo kad, da u agenciji osnovanoj za istraživanje i buduću kolonizaciju i eksploataciju vasione nije bilo sedmoro Srba! Tavorili su pola stoletija u zaboravu, što američkom, što u našem vlastitom, očevi kosmičkog programa i podviga američke tehnike, zbog kojeg se u Sovjetskom Savezu razbolelo više od četrdeset naučnika, a zbog kašnjenja u trci sa dušmanima na gora radna mesta prekomandovano je bilo više od sedamsto duša.   

Čudo je, i bruka naša, što o našima nije snimljen film, mogla je slava naša da puni bioskopske sale širom sveta, scenario bi napisao Vitezović ili mladi Kecmanović, bio to omaž i pokojnom Kurosavi, koji je potrošio boktepita koliko miliona jena da sačuva spomen na sedam samuraja, potonji su branili selo od osilivših se i izbezbrazivših se preko svake mera razbojnika (a dnevnica im bila šaka pirinča), po tom obrascu je okupljana i posada za američki film “Sedam veličanstvenih”, braća Grim, ili brat Andersen beše, ovekovečili su sedam patuljaka, samo naših sedam pametnjakovića ostadoše neopevani do dana današnjeg. 

Tako nam i treba, komunisti su se starali da deca nabroje imena svih sedam sekretara SKOJ-a, i znali smo to, naizust, u podne u ponoć, kao što smo znali i sastava “Intera”, Sarti, Burgnič, Faketi…  Ili naše reprezentacije: Šoškić, Durković, Jusufi… 

A o našijencima koji su nastavili tamo gde je veličanstveni Tesla stao, nije se godinama ništa govorilo, iako se scenario takoreći sam od sebe piše: skauti NASA-e krstare Amerikom u potrazi za umovima kadrim da pošalju čoveka na Zemljin satelit, i da ga odonud živog vrate, da ne prođe i on kao sovjetska Lajka, mala nesrećnica u službi bolesnih ideja. Pronalaze NASA-ini terenci mudrace u raznim klimatskim područjima i u različitim američkim državama, jedan se propio i ne daje pet para na nauku, drugi ostao udovac i drogira se u nekoj zabiti, ali ih sve američka vojska pokupi, odvede na testiranje, u najuži izbor uđe desetoro njih, ispostavi se, gle, da su sedmorica među njima Srbi, jedan Nemac, pa i taj folksdojčer iz Banata, jedan Burmanac, koji je imao koeficijent inteligencije preko četirsto, ali nije bio pristalica odlaska homo sapiensa u vaseljenu, i vratio se u pilanu gde je bio poslovođa; deseti kandidat bio je Amerikanac poljskog porekla, koji se istrajno vraćao alkoholu i ispao iz naučnog tima. 

Naš tisućljetnji san o višoj rasi (a to smo mi!) dobio je, pored prvog reketa Sunčevog sistema i pored naših zlatom ovenčanih sportista, pojačanje iz oblasti u kojoj nema laži, nema prevare, a to je nauka - teorija i pokazno zanimanje! Naša država se kao pregladneli kurjak stalno osvrće ne bi li našla nekog velikana koji bi podigao njen ionako podignuti ugled na visinu za koju nam neće biti dovoljan ni naš držač za barjak, kakav nema nijedan evropski narod! Sad su njeni verni tabloidi i još vernije tabloidne televizije na jednom mestu našla sedmoricu naših, to je kad sanjaš da si našao ćup za zlatom žeženim, i počneš dukate već da brojiš, kad iza njega stoji još šest tih takoreći urni, a sve do vrha napunjene istom plemenitom kovinom najviše moguće čistote! 

Što Srbin izmisli, to Švaba napravi, ovo je bio slogan mog detinjstva, a na snazi je vidim i danas, što Srbi izmisle i konstruišu, Amerikanci naprave, ali ne bi ni primirisali Luni da se nisu oslonili na pripadnike nebeskog naroda, naši naučnici dođu kao neki insajderi koji su zemaljskim bićima otkrili tajne svoje prapostojbine i pridoneli da Amerikanci prvi odu na Mesec! Da se više Srba iselilo u carsku Rusiju, ili u rani Sovjetski savez, Sovjeti bi odabrali sedmorici najpametnijih, i prvi bi sleteli na besmislenu Mesečevu površ! Ovako se sreća osmehnula Americi, ali bilo gde da su naša braća dejstvovala, Srbija ih se mora sećati, sedmorka će sad u udžbenike, vidim da se njima ponosi i staro i mlado, ne samo država, večito gladna veličine i slave, predlažem da iskuju table za sedam ulica u Beogradu na vodi, na ćirilici i u američkoj transkripciji, kako bi i strani turisti, predvođeni Kinezima, zapitanim kako da potroše hiljadu evra za jedan dan, shvatili u kakav su rasadnik pameti zahvaljujući turističkoj agenciji zabasali.

TEOFIL PANČIĆ - Larmadžije uteruju kusur

Piše: Teofil Pančić

Dok smo se, uhvativši zalet još od Rakovca, spuštali sa najviših kota ultrazelenog Fruškaća i kroz lepi se Vrdnik klackali prema ubavoj Rumi i dalje ka Šapcu, hvatala me je izvesna melanholija pomešana s rezignacijom: prođe nam tako život od tribine do tribine, u neprestanom vejanju ovejanih suština, pošto ovde uvek treba ponavljati iste stvari, osvajati iste vrhove, savlađivati iste prepreke: čim pomislimo da smo kao država, kao društvo i kao kultura neke gluposti ostavili iza sebe, to je već znak da se sprema njihov veliki kambek, možda i u impresivnijoj varijanti od prethodnih. Ili možda ipak ne: verovatnije je da će biti jadnije. Svakako tužnije. Obavezno beznadežnije. I naposletku – urnebesnije. Zar to ide jedno s drugim? Ide, jer šta nam drugo preostaje?

Bili smo, dakle, u "slobodnom Šapcu", na Nedelji Novog optimizma, na tribini "Nezavisno ili opoziciono novinarstvo". Lepo veče, glavni gradski trg, prijatan prostor izdvojen za zainteresovane da pričaju i slušaju o medijima, demokratiji i sličnim tricama i i kučinama koje je ovdašnja ohlokratija izgleda dijalektički prevazišla. Glavni urednici Danasa i NIN-a, koleginice iz Bete, Novog magazina, Deutsche Welle, kolega iz Zagreba... A onda je, taman kad je Draža Petrović preuzeo mikrofon da nešto kaže, odnekud "vizavi", zapravo sa dveju strana, nahrupilo nekoliko desetina uglavnom mladih i veoma mladih, hm, kontratribinaša? Samo su ušetali na marginu prostora predviđenog za tribinu, razvili nekakve transparente (neznaveni i beslovesni kao da su debilčići iz politički nekorektnih stripova našeg detinjstva, pa je Draža morao da ih opomene da jedan transparent drže naopačke) i počeli da larmaju. Svaki pokušaj nadglasavanja s njima bio je osuđen na neuspeh: ko je ikada pobedio u nadglasavanju s ruljom? Trajalo je to nekih, čini mi se, desetak minuta, možda i petnaestak, vikali su "Zeleni, lopove" i "Zeleni, Zabela" ("Zeleni" je gradonačelnik Šapca Zelenović, a biće da znate šta je Zabela: jedna vrsta KP doma Zenica), ali i još ponešto manje ili više (ne)razgovetno, o nekakvoj i nečijoj "izdaji", a jedan od tipova se iz nekog razloga uporno obraćao meni, pitajući "Teofile, kad ćeš da vratiš kusur Sorošu"? Nemam pojma o čemu se radi, ne pamtim da sam mom sponzoru, lajf-kouču, idolu i uopšte nadređenem biću Đerđu Šorošu išta ostao dužan, kamoli nekakav kusur, pošto u našem ugovoru jasno piše da mu trajno ustupam dušu za potrebe Novog svetskog poretka, a da zauzvrat mogu da računam na sva blaga ovog sveta, bez kusura?!

Kako god, bučalo je to krdašce mlađih građana, prilično nesrčano, mora se reći, nije tu bilo mnogo prave strasti, više su delovali kao rutinski odrađivači nekog posla toliko bezveznog da su njegove bezveznosti i sami pomalo svesni, ali ne mare, jer se plaća. Ne tako dobro kao kod Šoroša, ali ipak...

Kad su besomučnim i dosadnim ponavljanjem iscrpli svoj oskudni repertoar svi su se, na nečiji znak, povukli isto onako naglo kako su i došli, a mi smo mogli da nastavimo sa, što bi se reklo, kulturno-umetničkim programom.

E sad, šta smo ovde imali? Šabac je jedini iole veći grad u Srbiji koji nije pod vlašću i kontrolom tzv. naprednjaka. A približava se termin izbora, uključujući i lokalne. Pri tome, tamo su se te večeri okupili ljudi iz gotovo svih medija (nabrojivih na prste jedne do jedne i po ruke) koji ustalasavaju Mrtvo more urnisane i drogirane Vučićeve Srbije. Saberite jedno, drugo i treće i šta imate? Izazov koji je nemoguće oćutati. Provokaciju na koju se mora odgovoriti. Odakle tim ljudima (dakle, "nama") ideja da je ovo i njihova zemlja, da je i Šabac i svaki drugi grad podjednako i njihov grad? Na majicama nekih od onih bilmeza čak je pisalo: "Niste dobrodošli", baš kao da je meni potrebna "dobrodošlica" (zapravo: dozvola) od nekog lokalnog kulova da se slobodno krećem po sopstvenoj zemlji?!

Ovakve demonstracije bahatosti i prostakluka, a ne naposletku i jedva implicitne pretnje, a koje nedvosmisleno organizuje i podstiče vlast, zapravo sugerišu da je degenerativni proces sužavanja prostora javnih i opštih sloboda ušao u otvoreno toksičnu, možda i radioaktivnu fazu: "praštanja" više nema. Kako drugačije tumačiti ovakvu, makar i hinjenu nervozu pred nekolicinom pristojnih ljudi koji se – ne kao politički agitatori, mada bi i to u slobodnom društvu moralo biti sasvim legitimno – obraćaju grupi od stotinak ili nešto više građana na trgu jednog jedinog grada? Ako je, naime, slobodno obraćanje stotini građana nedopustiva drskost, pa se to mora nečim zagaditi i pripretiti, šta je onda pokušaj komunikacije s hiljadom građana, šta onda s deset hiljada, šta tek sa sto hiljada, a kako i pomisliti na milion? Ili još nezamislivije, sedam i kusur miliona načelno slobodnih građana nominalno slobodne zemlje.

Iz Šapca smo otišli u vedrom raspoloženju, uvek je lepo videti se s ljudima koje voliš i ceniš, Ruma je bila lepa (kako kaže pesma) i u povratku, baš kao i Vrdnik (za kojeg pesma ne kaže ništa, ali ja znam bolje), ali mi smo dobro znali da je na nas (i) te večeri zinulo mračno, destruktivno Ništa, rešeno da proguta i nas i sve što mu se ne klanja u ovoj zemlji, za koju odnekud misli da mu više pripada nego nekome drugom. Odupreti se tom zjapu Ništavila, govoriti, pisati, ostavljati trag o njima koliko i o sebi i svojoj deonici postojanja na svetu: nije to, da vam kažem, baš uvek laka dužnost, ali je najlepša na svetu. A još ako Soroš ne traži kusur...

Doktorica s Rebra desetljećima spašava prerano rođene bebe. Otkriva neke od čudesnih slučajeva

I prije nego li sam do kraja formulirao pitanje, je li joj dijete koje je dobila vrlo mlada, sa svega 24 godine, otežalo napredak u stručnom usavršavanju i karijeri, prodoran pogled profesorice dr. sci. Ruže Grizelj, odmah je pokazao da upit baš nije naišao na neko razumijevanje. “Biste li mi postavili to pitanje da nisam žena?”, upitala je doktorica Grizelj. Bez razmišljanja, iste sekunde, uslijedio je gotovo pokajnički odgovor: “Ne bih!”

Potom je profesorica Grizelj objasnila: “Dijete mi je predstavljalo samo poticaj i inspiraciju. Najveće je bogatstvo i sreća imati djecu. Diplomirala sam kad sam bila pri kraju trudnoće i to su najbolje godine za rađanje, to je fiziološki najbolje vrijeme. Rađati u kasnijim godinama nosi određeni rizik. Moja starija kćer je pred diplomom i jedva čekam da postanem baka.”

JOŠ NISMO EMANCIPIRANO DRUŠTVO

Pokušavajući umanjiti štetu zbog neumjesnog pitanja, počeo sam se opravdavati kako je odnos majke i djeteta ipak nešto jedinstveno, kako je bitno da majka bude što više uz dijete dok je malo, da je mama ipak mama, no odmah je stigao rezolutan odgovor. “Mislim da još nismo emancipirano društvo u širem smislu te riječi, u pogledu općeg prosperiteta i napretka društva. U Parizu sam upoznala vrhunsku dječju kirurginju koja je majka petoro djece, ali to joj nije smetalo izgraditi sjajnu karijeru.”

Da bih nekako popravio dojam, spomenuo sam kako i nova predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen ima čak sedmoro djece, na što je profesorica Grizelj ustvrdila: “I to ju nije smetalo da napravi briljantu karijeru. Što se mene tiče, sve bih ponovila na isti način jer sam sigurna da nisam pogriješila. Nadam se da sam bila dobra majka i da nisam nedostajala svojoj djeci, no to bi ipak trebalo njih pitati”, završila je doktorica Grizelj dijalog u pomirljivom tonu.

UŽI INTERES SU JOJ RESPIRATORNA OBOLJENJA NOVOROĐENČADI

Profesorica dr.sc. Ruža Grizelj diplomirala je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, specijalističko usavršavanje i ispit položila je u Klinici za pedijatriju Kliničkog bolničkog centra Zagreb, a doktorirala je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Pročelnica je Zavoda za neonatologiju i neonatalnu intenzivnu medicinu KBC Zagreb. Za intenzivno liječenje, prvenstveno respiratornih oboljenja novorođenčadi – što je njen uži interes, stručno se usavršavala u inozemstvu. Sudjeluje u dodiplomskoj i poslijediplomskoj nastavi Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

U domaćim i međunarodnim časopisima objavila je brojne stručne i znanstvene radove. Profesorica Grizelj specijalizirala se za neonatologiju, granu medicine koja skrbi za novorođenčad. U Zavodu za neonatologiju i neonatalnu intenzivnu medicinu KBC-a Zagreb godišnje se liječi oko 300 životno ugrožene novorođenčadi: trećinu čine nedonoščad, posebice ona najnezrelija koja su rođena prije 32. tjedna trudnoće i težine manje od 1500 grama, trećinu novorođenčad s različitim prirođenim deformacijama, a trećinu novorođenčad rođena s drugim bolestima koje im ugrožavaju život te zahtijevaju različite napredne metode održavanja života.

KAD PRESTAJETE BITI SAMO LIJEČNIK

U Hrvatskoj se godišnje rodi oko 2400 djece prijevremeno, a od tog broja između 300 i 400 rađa se prije navršena 32 tjedna trudnoće. S obzirom na to da joj je otac prof. dr. Veselko Grizelj bio ugledni ginekolog i porodničar, nije čudno da Ruža Grizelj od djetinjstva nije dvoumila što će studirati. “Uvijek sam željela pružati zdravlje, a za pedijatriju sam se opredijelila jer su tu mogućnosti puno veće nego u drugim granama medicine”, priča. Kako se u pedijatriji liječnici ne susreću samo s bolesnom djecom, nego i njihovim roditeljima koji su najčešće teško pogođeni i zabrinuti zbog zdravlja svojih beba, zanimalo nas je koliko je zbog toga pedijatrija zahtjevnija i napornija od drugih grana medicine.

“S obzirom na to da je moja uža specijalnost neonatologija, dakle briga o novorođenčadi, situacija je još kompliciranija, to je doista kritično područje. S jedne strane imate životno ugroženo dijete, a s druge strane suočeni ste s roditeljima koji su u iščekivanju najsretnijeg događaja doživjeli najveću tragediju. Teška bolest djeteta sigurno je najteža situacija koja može zadesiti ljude i takav događaj nerijetko mijenja život ne samo djetetu, već i roditeljima i široj obitelji. U takvoj situaciji prestajete biti samo liječnik. Dijelu roditelja to nije lako prihvatiti, no većina se ipak dobro drži.

SKRB USMJERENA NA OBITELJ

Zbog takvih, posebnih okolnosti, na Zavodu su bili primorani osmisliti originalan pristup, objašnjava dr.sc. Grizelj. “Znate, kad dođu u našu intenzivnu jedinicu koja izgleda kao svemirski brod, a tu se nalazi njihovo bolesno dijete, onda im sasvim sigurno nije ni malo lako. U tim trenucima bitno je uspostaviti komunikaciju s roditeljima te zadobiti njihovo povjerenje. Postoji model kojeg mi unazad nekoliko godina primjenjujemo u našem Zavodu i koji stvara pozitivne promjene u smislu smanjenja anksioznosti roditelja i poboljšanja komunikacije.

Riječ je o takozvanoj skrbi usmjerenoj na obitelj, family centered care, što znači da su vrata našeg Zavoda roditeljima otvorena 24 sata dnevno, svih 7 dana u tjednu, pa mogu biti s djecom kad god požele, dolaziti kad hoće i ostati dok žele… Mogu prisustvovati vizitama, izravno slušati razmišljanja i zaključke liječničkog tima te postavljati pitanja. Tako smo uspjeli premostiti granicu između liječnika i roditelja kakva je nekad bila, te granice više nema, a roditelji su postali naši partneri. Zapravo, u našem je Zavodu sve isprepleteno, djeca, roditelji, liječnici, sestre… Zbog toga je sada puno lakše raditi, roditelji su zadovoljniji, manje je stresa i gotovo su potpuno nestali problemi koji su postojali dok smo funkcionirali na stari način…

Prizor djeteta od 1000 grama koje je na aparatu za disanje, a istodobno boravi na majčinim prsima, postao je sasvim uobičajen. Takav način dokazano poboljšava ishode liječenja prijevremeno rođene djece, ujedno ublažava stres i anksioznost roditelja, olakšava komunikaciju, a samim time smanjuje i naše opterećenje. Poticanje aktivnog sudjelovanja roditelja u procesu liječenja je važno jer dio djece i nakon što napusti bolnicu, zahtijeva stalnu medicinsku skrb koju im moraju pružati sami roditelji, a to je moguće samo ako su to naučili još u bolnici!”, priča.

RODITELJI SU POSTALI AKTIVNI SUDIONICI LIJEČENJA

Ankete koje se redovito provode među roditeljima pokazuju ne samo veliko zadovoljstvo načinom kako je tretirano njihovo dijete, nego i mogućnošću da za boravka u bolnici budu aktivni sudionici liječenja. Doktorica Grizelj iznijela je primjer koji možda ponajbolje ilustrira uspješnost primjene takvog modela. Na odjel je primljeno dijete koje je bolovalo od rijetke bolesti, kongenitalnog centralnog hipoventilacijskog sindroma. “Takva djeca dišu normalno dok su budna, no čim zaspu prestanu disati pa zbog toga tijekom spavanja moraju biti na respiratoru. Stoga smo morali naučiti roditelje kako koristiti tu aparaturu kod kuće, kako će postavljati i mijenjati kanilu.

S obzirom da su sudjelovali u svim tim radnjama još dok je dijete bilo u bolnici, nije bilo problema da to nastave raditi kod kuće bez nazočnosti liječnika i sestara. Zapravo je nevjerojatno kako su se ti mladi i hrabri roditelji brzo oporavili od inicijalnog šoka, kako su razumno prihvatili situaciju te kako se izvrsno nose sa situacijom koja ih je zatekla. Svakako ih hrabri i spoznaja da će to dijete jednom kad odraste moći imati normalan život. Dakako, mi smo s njima u stalnom kontaktu te redovito kontroliramo dijete.”

GRANICA PREŽIVLJAVANJA PRIJE JE BILA 28 TJEDANA. SAD JE 25

Kad je profesorica Grizelj počela studirati, prijevremeno rođena djeca s 28 tjedana imala su dobru šansu preživljenja. Sada se ta granica spustila ispod 25 tjedana. Pri tome, ističe doktorica Grizelj, neonatologija je vrlo mlada grana medicine koja se počela razvijati tek početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Nekoliko mjeseci prije nego li je 1963. ubijen, američkom predsjedniku Johnu Kennedyju i njegovoj supruzi Jacqueline šest tjedana prije vremena rodio se sin Patrick koji je težio 2110 grama. I, dakako, što je bilo uobičajeno u to doba, nije preživio.

Tada se, naime, vrlo malo znalo i moglo, nije bilo niti neonatologa niti neonatalnih respiratora, i sve što se moglo učiniti bilo je čekati i nadati se da će se dijete spontano oporaviti. Čak se pokušavalo podići razinu kisika u krvi smještanjem djeteta u hiperbaričnu komoru. Smrt malog Patricka potaknula je u SAD-u ulaganja u istraživanje problema respiratornih oboljenja nedonoščadi što je kasnije rezultiralo uspješnim metodama liječenja, drastičnom padu smrtnosti novorođenčadi te rađanjem neonatologije kao nove medicinske struke.

VRLO PROGRESIVNA GRANA PEDIJATRIJE

Zahvaljujući brzom razvoju te grane medicine danas se u Zavodu za neonatologiju i neonatalnu intenzivnu medicinu KBC Zagreb, gdje se godišnje liječi oko 320 novorođenčadi, rijetko izgubi dijete koje je rođeno između 25. i 28. tjedna trudnoće, a mnogi među njima danas su zdrava djeca. Za nedonoščad rođenu prije 25 tjedana, smrtnost je međutim veća te iznosi između 30 i 40 posto. Doktorica Grizelj objašnjava kako je neonatologija ostvarila nevjerojatan napredak te da je jedna od najprogresivnijih struka u pedijatriji.

Nedavno je javnost bila fascinirana operacijom razdvajanja sijamskih blizanki na KBC Rebro. Profesorica Grizelj slaže se da je riječ o zaista sjajnom uspjehu jer je tek malo bolnica u svijetu sposobno izvesti takav kompliciran zahvat, ali ipak ističe kako je u svojoj praksi imala puno složenijih, nevjerojatnijih i fascinantnijih slučajeva koji nisu dobili takav publicitet. Premda kaže kako joj je teško govoriti o situacijama u kojima se vrlo često nalazi, ipak izdvojila je pobjedu nad jednom rijetkom, ali iznimno teškom bolešću, zatajenju jetre do koje dolazi prije poroda, takozvana gestacijsko aloimunosna bolest jetre ili neonatalnoj hemokromatozi.

SPAŠAVANJE BEBE S RIJETKOM, SMRTONOSNOM BOLEŠĆU

“Neonatalna hemokromatoza je vrlo rijetka bolest, teško se prepoznaje, a smrtonosna je. Majka još prije poroda stvara protutijela koja uništavaju djetetovu jetru, a takva djeca rađaju se prije vremena s cirozom jetre i vjerojatnost preživljenja je vrlo mala. Mogućnost ponovne pojave bolesti u djeteta nakon prvog oboljelog djeteta, veća je od 90 posto.

Danas međutim imamo sedam obitelji s devetero potpuno zdrave djece kod kojih smo, liječeći majku tijekom trudnoće, spriječili pojavu te bolesti. Da nismo intervenirali tijekom trudnoće, takve bebe ne bi preživjele. Tako smo ispunili svoju glavnu zadaću da roditeljima omogućimo zdravo dijete, a mogućnost sprječavanja nastanka neminovno smrtonosne bolesti fascinira više nego li samo liječenje”, kaže.

SLUČAJEVI KADA JE POBAČAJ POTPUNO OPRAVDAN

Nakon što je profesorica Grizelj istaknula kako svaka žena i muškarac imaju pravo na zdravo dijete, a prenatalni pregledi s dijagnostikom služe upravo kako bi se omogućilo rođenje zdravog djeteta, logično se nametnulo pitanje abortusa. S obzirom da se napretkom dijagnostike već tijekom trudnoće mogu utvrditi teže malformacije i oboljenja, u svijetu i u nas već se dugo raspravlja treba li u tim slučajevima dopustiti pobačaj. “Nitko normalan nije za abortus. Međutim u slučajevima teških malformacija ploda koje nisu spojive sa životom ili generiraju teški morbiditet, pobačaj je najčešće opravdan, kao i u slučajevima kada održavanje trudnoće ugrožava zdravlje i život majke. Valja imati na umu da takvi slučajevi u cijelosti mijenjaju život roditelja te uže i šire obitelji.”

Doktorica Grizelj upozorava kako se pri donošenju odluka o prekidu trudnoće mora biti vrlo oprezan te valja s velikom preciznošću i sigurnošću predvidjeti ishod svakog pojedinog slučaja. Valja uzeti u obzir i činjenicu da je danas intervencija moguća i prije poroda. Razvoj fetalne kirurgije nedvojbeno je promijenio prognozu na bolje za mnogu djecu s prirođenim malformacijama. Zato je vrlo važno dobrom prenatalnom skrbi na vrijeme prepoznati oboljenje fetusa kako bi mu se pravovremeno mogla pružiti najbolja moguća šansa za zdravlje i normalan život, bilo da takva intervencija podrazumijeva zahvat prije ili neposredno nakon poroda.

KLJUČAN ZNAČAJ VRHUNSKIH CENTARA

Vrlo je važno takvu trudnoću pratiti i porod dovršiti u centru koji posjeduje visoko sofisticiranu opremu i stručnjake koji imaju iskustva u liječenju takvih bolesnika. “U posljednje vrijeme trudnoće u kojima su prenatalno dijagnosticirane teške malformacije kao, primjerice, prirođena dijafragmalna hernija, stanje u kojem se trbušni organi nalaze u prsištu i dovode do neposredne životne ugroze u prvim minutama nakon poroda, dovršavamo u KBC-u Zagreb. Na taj način smo bitno smanjili smrtnost te djece, ali i poboljšali njihovu kvalitetu života.

Iako postižemo rezultate koji su ravni najboljim svjetskim centrima još uvijek nažalost u našoj zemlji nije uspostavljen sustav centralizacije takvih trudnoća i liječenja tih bolesnika. To podrazumijeva liječenje svih bolesnika na jednom mjestu. Mi smo mala zemlja, takvih složenih bolesnika nema puno i uspjeh izostaje ako se liječe u centrima koji nemaju dostatnog iskustva.

NEISKUSTVO JE MOGLO BITI KOBNO

Možda slučaj naših uspješno razdvojenih sijamskih blizanki najbolje ilustrira kako funkcionira naš sustav. Taj je slučaj, priča profesorica Grizelj, bio nevjerojatan iz više razloga. “Majka naših sijamskih blizankinja, primjerice, nije imala nikakve dvojbe oko toga hoće li ih roditi, bila je od prvog trenutka odlučna da ih donese na svijet, premda su je od samog početka pokušali nagovoriti u suprotno. No, pobijedio je njen nepokolebljivi majčinski naum. Primarni ginekolog u Virovitici posumnjao je da je riječ o sijamskim blizancima već u 11. tjednu trudnoće.

Način na koji su one bile spojene i koji je bio precizno prikazan i opisan na temelju snimke učinjene magnetskom rezonancijom u ranoj trudnoći, davao im je dobre šanse za uspješno razdvajanje. Jedino mjesto gdje su one mogle biti razdvojene bilo je KBC Rebro. A mi smo, zamislite, saznali za njih tek kada su se rodile! Prenatalno savjetovanje pa i porod, odvijali su se u ustanovama koje nemaju iskustva i u kojima njihovo liječenje nije bilo moguće. A svaki transport vitalno ugroženog djeteta, bili to sijamski blizanci, dijete s dijafragmalnom hernijom ili prijevremeno rođeno dijete, smanjuje šanse povoljnog ishoda.

Koliko je meni poznato, u Hrvatskoj još nije zabilježen slučaj u kojem je neonatolog sudjelovao u prenatalnom savjetovanju što je naprosto nevjerojatno. Jer ispravnu odluku i odgovore na brojna pitanja u takvim visoko diferentnim slučajevima može donijeti jedino struka s iskustvom u liječenju takvih bolesnika. Danas su Valentina i Kristina na sreću svih nas prekrasne djevojčice.”

KAKO ODLUČITI O REANIMACIJI?

Među brojnim dvojbama doktorica Grizelj spominje i pitanje treba li, primjerice, reanimirati nedonošče rođeno u 22. ili 23. tjednu trudnoće, dakle u razvojnom periodu koji graniči s mogućim preživljenjem i gdje su šanse za preživljenje bez značajnih neurorazvojnih posljedica, vrlo male. Profesorica Grizelj ističe kako u takvim slučajevima, uz mišljenje liječničkog tima, valja uzeti u obzir i želje roditelja.

“Kvaliteta života je iznimno bitna, no teško je procjenjivati što je drugome kvalitetan život, a što nije, jer je to vrlo individualno. Primjerice, kad intervjuirate djecu s kroničnim bolestima i objektivnim teškoćama, onda vidite da se ona sa svojim tegobama nose puno lakše i doživljavaju ih manje značajnima nego njihovi roditelji i okolina.” Sve to pokazuje da se neonatolozi susreću često s puno više moralnih dvojbi nego liječnici u drugim dijelovima medicine.

VAŽAN JE PROFESIONALNI ODMAK

Medicinski indicirani pobačaji u nas se vrlo rijetki što je karakteristika katoličkih država, poput Meksika, Španjolske, Italije, Portugala… Za razliku od anglosaksonskog svijeta gdje se lakše odlučuje na pobačaje, pa je i to jedan od razloga njihovog manjeg perinatalnog mortaliteta. S obzirom na moralne dvojbe, ali i na iznimno teške situacije s kojima se neonatolozi vrlo često susreću, zanimalo nas je kako se doktorica Grizelj nosi sa stresom koji je neminovna posljedica tih teških situacija.

“Meni moj posao predstavlja samo zadovoljstvo i veselje. Zaista uživam u toj dinamičnoj i specifičnoj profesiji pa zbog toga nemam nikakav stres. Možda sam ponekad samo malo umorna, ali ponavljam meni moj posao nikada nije predstavljao problem.” A što kad se dogodi fatalni ishod? “Naravno da je u takvim situacijama jako teško, no uvijek morate sačuvati profesionalni odmak te biti svjesni da medicina ima svoje domete. Može pomoći jako puno i ponekad učiniti čuda, ali ponekad smo zaista nemoćni… “

IMAJU VIŠE SPECIJALIZANATA NEGO IKADA PRIJE

Profesorica Grizelj napominje kako je njen Zavod vrlo dobro tehnološki opremljen te raspolaže uređajima pomoću kojih se mogu liječiti svi patološki slučajevi s kojima se susreću. “Po kvaliteti opreme doista ne samo da ne zaostajemo za drugima u svijetu, nego smo čak i bolje opremljeni od mnogih. Uz vrhunske aparate i sjajne liječnike koji su u svakom trenutku, od 0 do 24 sata, 7 dana u tjednu na raspolaganju, pri ruci su nam i sve specijalističke struke u KBC-u Rebru tako da možemo u svakom trenutku pružiti uslugu najviše kvalitete.

Naša je intenzivna jedinica najvišeg stupnja u Hrvatskoj stoga kod nas dolaze djeca ne samo iz naše zemlje, nego i iz država u okruženju.” Zahvaljujući dobrim uvjetima i organizaciji, u Zavodu nemaju problema s odlascima liječnika u inozemstvo. Razlog tomu je i taj što su mladi liječnici na Zavodu vrlo angažirani, šalje ih se u inozemstvo na tečajeve, simpozije i edukaciju, puno putuju te imaju dovoljno prostora za rad i napredak. Klinika za pedijatriju ima više specijalizanata nego ikada prije, među kojima ima iznimno talentiranih mladih liječnika i liječnica.

MANJAK MEDICINSKIH SESTARA

Ipak, upozorava profesorica Grizelj, postoji jedan veliki problem: “To je manjak medicinskih sestara. Po tomu se razlikujemo od klinika u inozemstvu jer nismo dobro ekipirani.” Na pitanje kako će se dalje usavršavati i razvijati neonatologija, doktorica Grizelj kaže kako ima puno prostora za napredak te da će se ubrzo događati ono što nam se danas čini kao znanstvena fantastika.

“Sve je više istraživanja usmjereno na neurološke posljedice koje nastaju kao posljedica prijevremenog poroda. Zavod surađuje s Hrvatskim institutom za istraživanje mozga na projektu istraživanja razvoja mozga nedonoščadi kojeg vodi akademik Ivica Kostović. U posljednjih tridesetak godina dogodile su se goleme promjene u metodama koje se koriste za procjenu oštećenja mozga u nedonoščadi. Konkretno, danas je magnetska rezonancija zamijenila ultrazvuk i postala zlatni standard u prepoznavanju ozljede mozga koja se zbivaju u razdoblju prije ili nakon poroda.

Fokus je pomaknut od teških lezija poput velikih krvarenja u mozgu, na prepoznavanje onih suptilnijih ozljeda bijele tvari mozga, kao što su sitna točkasta krvarenja i oštećenja malog mozga, koja se ne mogu prepoznati ultrazvukom. Upravo su te, ultrazvuku nevidljive promjene, povezane s kasnijim kognitivnim problemima i teškoćama u ponašanju, danas postale najzastupljeniji problem među preživjelom djecom koja su rođena kao ekstremno nezrela.

PRIJEVREMENI POROD JE I DALJE ZAGONETKA

Kako bi snimanje nezrelog djeteta magnetskom rezonancijom uopće bilo moguće, na zavodu posjeduju inkubator izrađen od posebnih materijala, koji ima ugrađen i respirator. “Tako je moguće snimiti i dijete koje je na mehaničkoj ventilaciji. Tijekom boravka u Zavodu posebnim aparatima pratimo moždane funkcije djeteta, a nakon izlaska djeteta iz bolnice nastavljamo ga pratiti multidisciplinarno. Vjerujemo da će rezultati ovog projekta doprinijeti općem razumijevanju razvoja osjetljivog mozga prijevremeno rođene djece te pružiti dobre polazne osnove za istraživanje i naravno sprječavanje nastanka neuroloških i kognitivnih poremećaja te poremećaja ponašanja.”

Doktorica Grizelj kaže kako vrlo često nisu poznati razlozi prijevremenog poroda. “Ipak, postoje neki predisponirajući čimbenici kao što su višeplodne trudnoće, potpomognuta oplodnja, kronične bolesti majke kao, primjerice, hipertenzija i dijabetes, infekcije u trudnoći, a postoji čak i genetska predispozicija za prijevremeni porod. Nerijetko se mikroskopskim pregledom posteljice nalazi upala koja nije bila klinički manifestna. Vjerujem da će s vremenom, boljim razumijevanjem uzroka i mehanizama koji dovode do prijevremenog poroda, unaprijediti načini na koji će se takvi porodi, u što je moguće većem broju slučajeva, sprječavati.

ANTE TOMIĆ - Pljačkaju nas, kao i uvijek, isključivo naši

Ante Tomić, kolumna za ''Slobodnu Dalmaciju''

Mlada žena iz jednog gradića iz unutrašnjosti Hrvatske došla je u sezoni sa suprugom raditi u Split. Njih dvoje nisu se stigli okupati na jednoj od čarobno lijepih splitskih plaža, nisu plesali na Ultri, neće pogledati dramsku premijeru na Splitskom ljetu niti će s Markom Perkovićem Thompsonom na Rivi slaviti obljetnicu Oluje.

Naša taksistica, rekao bih, ne mari mnogo da se netko davno, prije dvadeset pet godina, borio.

Njezin je život teška borba, i danas i sutra i preksutra, priča ona vozeći nas kroz turistički pakao, kroz zvizdan, gužvu, galamu i bijes u subotu ujutro preko trajektne luke. U zoru, kad razvezu i zadnje pijance iz narodnjačkih klubova, ona i suprug dovuku se u periferijsku garsonijeru koju plaćaju tri tisuće mjesečno, sruše se na postelju i zaspu samo što zatvore oči. Ali samo nakratko. Nakon tri, četiri sata sna ponovno su u automobilu, otvaraju Uberove i Boltove aplikacije, uključuju se u promet.

Rad je ustvari najveće herojstvo, pomislio sam na stražnjem sjedištu taksija. Iscrpljujuća borba jedne šoferske proleterke i njezina dragog, mučni niz poslova koji nikad ne završava, koji u postojanom ritmu dan za danom, mjesecima, godinama i desetljećima mrvi čovjeka, veća je od ijednog ratnog podviga Željka Dilbera i Josipa Klemma.

Vozila nas je samo dva i pol kilometra, ali je kroz subotnji krkljanac vožnja trajala gotovo pola sata. Račun je na kraju bio više nego razumnih 34,79 kuna.

Ove ljubazne i raspričane žene sjetio sam ponovno nekidan, slušajući na Indeksu tonsku snimku na kojoj jedan splitski taksist prijeti nasiljem vozačima koji se drznu doći na stajalište ispred aerodroma. "Ako ih ja vidim da voze više, ja ću tuć svima čekić o glavi, napravit ću im krater na lubanji od deset centimetara", viče taj, po naglasku nesumnjivo jedan naš, i zvuči vrlo, vrlo uvjerljivo, kao autentični psihopat.

Da je njemu došla jedna taksistica iz unutrašnjosti, da je jedna nesretnica, savršeno nedužno, ne znajući za opasnost koja tamo vreba, na Resnik dovezla dvojicu Šveđana koji kasne na let za Malmö, bi li manijaka zaustavila činjenica da je riječ o ženi?

Dobro, da ne griješim dušu, vjerojatno bi. On kolegici ne bi napravio rupu na tjemenu, već bi je, milostivo, džentlmenski, samo silovao. To je također jedna od mjera kojim se on bori protiv konkurencije. Ako ga tkogod prijavi policiji, spreman je, doznali smo, "silovat njega, ženu mu i dicu".

Poslušajte ovu snimku prije nego idući put krenete lokalpatriotski negodovati zbog taksija daruvarskih, sisačkih ili koprivničkih registracija na ulicama dalmatinskih gradova. Splićani, Zadrani i Dubrovčani se na portalima i društvenim mrežama strašno uzrujavaju da došljaci voze taksije i, kao, otimaju posao vrijednim domaćim obrtnicima, našim taksistima "od kolina".

Prava je istina da se upravo zahvaljujući omraženim Daruvarčanima, Siščanima i Koprivničanima danas vozimo pola sata za manje od pet eura.

Da Cammeo, Uber, Bolt i slični nisu srušili monopol, šta mislite, tko bi vas i za koju cijenu vozio? Vozio bi vas možda luđak sa snimke, od aerodroma do Pujanki za petsto kuna, a ako biste se vi sramežljivo pobunili i rekli: "Pa, dobro, majstore, može li to...", prije nego biste završili rečenicu, on bi negdje ispod sica izvukao čekić.

Može vam se učiniti da sada nepravedno ocrnjujem lokalne, tradicionalne taksiste, ali sjetite se skandala koji se redovito pojavljuju u medijima, o beskrupuloznim kriminalcima koji su od zadarskog aerodroma do hotela na Kolovarama naplatili četiristo pedeset kuna, koji u Splitu uzimaju hiljadu, a u Dubrovniku znaju uzeti i taoce, baš u svim slučajevima, bez iznimke su oni naši, fetivi.

Kad vas u Dubrovniku taksist odere, možete se okladiti da je on "iz Groda", a i onaj u Zadru je naš čovik, iz Arbanasa, išao u školu s Mladenom Grdovićem.

Nikad zaista nismo čitali da je pljačkaš bio iz Ubera, Bolta ili Cammea, dotepenac iz Koprivnice koji radi s modernom aplikacijom koja unaprijed najavi okvirnu cijenu vožnje. Pljačkaju nas, kao i uvijek, ne samo u taksijima, isključivo naši.

Policajcima pozlilo na jedrilici na kojoj su se otrovali Talijani

Očevid na brodu na kojem je pronađen mrtav Talijan još uvijek traje, obavljaju ga splitsko-dalmatinska policija i vještaci iz Centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja "Ivan Vučetić". 

Kako nam je potvrđeno, dvojica policajaca koji su obavljali očevid na jedrilici na kojoj su se otrovali Talijani završila su na Hitnoj jer im je pozlilo. Pozlilo je policijskom krim-tehničaru i jednom vještaku iz Zagreba.

Pregledani su u Domu zdravlja Hvar. Srećom, vrlo brzo su pušteni i njihovo zdravstveno stanje je u redu.

Kako su nam kazali iz policije, njihovi kolege osjetili su slabost te su preventivno pregledani u Domu zdravlja na Hvaru nakon čega su pušteni i mogu dalje raditi.

Na pitanje hoće li sada na brodu biti neke dodatne mjere sigurnosti, iz ureda glasnogovornice splitske policije kažu da su uvjereni da kolege očevid obavljaju sukladno svim standardima.

Jutarnji list špekulira kako je izvor svih problema agregat na brodu odakle se širi toksičan plin, a svjedok im je ispričao kako cijelo jutro istražitelji s maskama ulaze i izlaze iz jedrilice jer je nemoguće zadržati se dulje od par minuta u potpalublju.

Pozlilo mu pa je pao i udario glavom

Podsjetimo, 57-godišnji talijanski menadžer Eugenio Vinci jučer ujutro pronađen je mrtav na brodu kod Hvara. Prema pisanju talijanskih medija, Vinciju je naglo pozlilo u WC-u broda, nakon čega je pao i udario glavom o zid. Ubrzo su i ostali počeli osjećati simptome poput mučnine i vrtoglavice.

Policija je ujutro izvijestila da je na brodu pronađeno tijelo muškarca i da je još pet osoba hospitalizirano u splitskom KBC-u. Među njima je i dvoje djece.

Muškarac je preminuo prije dolaska hitne, dok je dvoje djece u teškom stanju hitno prevezeno helikopterom na Odjel pedijatrije splitske bolnice. Helikopter se kasnije vratio po još tri osobe koje su se osjećale loše te ih prebacio na Odjel zarazne bolesti splitske bolnice.

Iako se isprva pretpostavljalo da su se turisti otrovali hranom, vjerojatni uzrok trovanja je udisanje ugljičnom monoksida.

Dvoje djece i dalje se bori za život

Petogodišnji dječak  i 14-godišnja djevojčica i dalje se bore za život. Ishod je neizvjestan, rekla je liječnica.

"Djevojčica i dječak su i dalje životno ugroženi s višeorganskim zatajenjem, i dalje su na respiratoru, intenzivno liječenje se nastavlja. Prema pristiglim nalazima povišena je razina karboksihemoglobina što može biti posljedica udisanja ugljičnog monoksida", rekla je danas voditeljica Zavoda za intenzivnu pedijatriju splitskog KBC-a Branka Polić i dodala kako je na nadležnim državnim institucijama da dovrše ovu istragu. 

"Kad je netko životno ugrožen, onda znači da je ishod neizvjestan", dodala je na upit novinara koliko je stanje opasno. "Životno ugrožen znači da su ugrožene vitalne funkcije - mozak, srce, cirkulacija kao najvitalniji organi, ostalo su jetra i bubrezi. Dakle, ako je netko na respiratoru to znači da njegova pluća ne funkcioniraju ili da su mu poremećaj svijesti i poremećaj u centralnom živčanom sustavu takvi da je i centar za disanje kompromitiran", poručila je.